fbpx
spot_img

Aleksandar Gajić i „Kremanska straža“

Kada jedno društvo dobije knjigu – dobilo je razlog za slavlje. Ipak, kada jedno društvo dobije pisca, valjalo bi da slavlje poprimi veću dimenziju – društvo je dobilo razlog za praznik. U vremenu opšte devalvacije kulture i protežiranja „kulturne bižuterije; u vremenu globalne pandemije neukusa – koja na žalost ima i svoju lokalnu epizodu u večnom trajanju, za početak – srpsko društvo, a kasnije, zašto da ne – i društvo u mnogo širem opsegu i kontekstu, imaju razlog za praznovanje! Dobili su i dobiće pisca. Na eventualne opaske – o predimenzijoniranoj najavi i prenaglašenim rečima, odgovaram sa jasnim i odlučnim: ne! Reči su taman onakve kakve trebaju da budu: u skladu sa trenutkom, i pre svega – u skladu sa kvalitetom pisca i dela. Aleksandar Saša Gajić, doktor pravnih i političkih nauka, profesor na fakultetu, autor više desetina naučnih radova, nedavno je debitovao i kao romanopisac… Izdavačka kuća Laguna i roman „Kremanska straža“. Žanrovski triler, protkan sa puno mistike i istorije; roman sjajne naracije i uzbudljive radnje; roman sa puno istina koje čekaju da budu pročitane. Kako se i u samom intervjuu potkrala konstatacija: publici je trebalo ovo delo. Saša Gajić u ekskluzivnom razgovoru za naš sajt.

Aleksandre, nedavno je u izdanju Lagune objavljen vaš roman prvenac „Kremanska straža“. Čini se, najbolji mogući način da se debituje – i što se tiče romana i što se tiče izdavačke kuće? Recite nam nešto više o tome?

Gajić: Kada sam priveo kraju pisanje „Kremanske straže“ dao sam rukopis nekolicini pisanju vičnih prijatelja da ga pročitaju i daju svoje mišljenje. Kako su njihove ocene bile  povoljne, pitao sam ih da li misle da bi najbolje bilo da roman ponudim „Laguni“, iako sam literarni debitant. Dobio sam od prijatelja podršku i ohrabrenje te, preko jednog od njih, stupio u kontakt sa Vuletom Žurićem, našim renomiranim piscem. Vule je pogledao rukopis, podržao njegovo objavljivanje i napisao svoju recenziju rukopisa romana. Podršku da objavim svoj literarni debi u „Laguni“ mi je dao i Slobodan Vladušić, sa kojim sam prijatelj i saradnik još od studentskih dana. 

Roman sam redovnim putem poslao na mejl adresu „Lagune“ sa Vuletovom recenzijom i mojom biografijom (koja je prepuna stručnih knjiga i radova, ali ne i književnih dela) i čekao. Par meseci kasnije, kada sam već pomisio da počnem da tražim „vezu“ da vidim kakva je sudbina rukopisa u „Laguni“, javila su mi se, i to u roku od tri dana, dva „Lagunina“ urednika (zbog međusobnog nesporazuma, nisu znali da mi se onaj drugi takođe obratio) sa obaveštenjem da je rukopis procenjen kao kvalitetan i da je prihvaćen za objavljivanje. Dalje je sve išlo rutinski. „Laguna“ je velika izdavačka kuća i tu ništa nije prepušteno improvizaciji.   

– Biću neprofesionalan – jer mi Vi niste ostavili izbora – i podeliću s publikom jedno lično zapažanje. Aleksandre: Napisali ste odličan roman! Radnja je, ako smem to tako da kažem – „puna“, živa i životna; pravoj suštini, našli ste pravu formu – kao da ste koracima koji su krenuli u pravo vreme i u pravom smeru našli odgovarajući par cipela i pomogli im da stignu do cilja bez da se ogrebu o trnje. Mislim da je našoj publici trebalo ovo delo. Ipak, iako Vam se utisci možda još nisu slegli, kakav je Vaš sud o romanu – i kakav je Vaš sud o prvim reakcijama publike na roman?

Gajić: Prvu verziju „Kremanske straže“ sam završio malo pred početak pandemije i ona je, u tom trenutku, predstavljala moj realni domet. Sa ove distance, primećujem u romanu neke manje propuste i detalje koje bih danas, verovatno, malo izmenio, ali ništa fundamentalno. U principu i sada mislim da je sve ispalo solidno, tačno kako sam hteo, da se oseti da je priča sveža, jasna, pristupačna, kao i da je slojevita. Jeste, u pitanju je žanrovsko delo, ali sa jasnim autorskim pečatom i porukom. Ne sumnjam da će neki žanrovski čistunci ili strogi kritičari imati dosta zamerki, i nema sumnje da meni u literarnom izražavanju treba još „kilometraže“ da bi izrastao u zrelog spisatelja, ali smatram i pored toga da je „Kremanska straža“ roman prvenac koji itekako ima šta da kaže i ponudi. 

Što se tiče reakcije publike – ona je za sada više nego povoljna. Koliko čujem, „Kremanska straža“ je dobro startovala i tražena je u knjižarama. Ljudi koji me lično znaju a čitali su roman mahom mi govore o romanu vrlo pozitivno. Primetno je, da li zvog naslova romana ili zbog njegove sadržine, da je „Kremanska straža“ medijski veoma odjeknula: čak se, u jednom TV kvizu, pojavilo pitanje o romanu samo mesec dana nakon njegovog objavljivanja. Pre dve nedelje zvali su me iz „Politikinog zabavnika“ da, povodom romana, napišem prigodan tekst o Tarabićima. Urednicima „Zabavnika“ se roman takođe svideo i to je bilo prijatno čuti.  

– „Kremanska straža“, vraća nas u 2000. godinu, u period tik pre velikih petooktobarskih promena… Zašto baš to vreme te godine?

Gajić: Roman je smešten u dvehiljaditu godinu iz razloga što je to bila jedna od prelomnih godina naše nedavne političke prošlosti čije posledice snažno osećamo do današnjih dana. Tada je, za sada poslednji put, u našoj političkoj zbilji Kremansko proročanstvo na ovaj ili onaj način ponovo poslužilo smeni vlasti, tako da se vreme odvijanja priče iz romana samo nametalo.  

– Roman počinje ubistvom vojnika na straži. Ovo je okidač za celu radnju romana… No, da li je ubistvo vojnika neka vrsta paradigme za ubistvo jednog vremena pa i jedne države?

Gajić: Ubistvo vojnika je predstavljalo osnov za razvijanje žanrovske fabule kojoj nisam pridavao paradigmatičan značaj mimo toga da ono odslikava prelomno vreme kada se mnoge strašne stvari dešavaju. Mada, može se reći i da je to prelomno vreme bilo ono u kome su i pojednnačni zločini bili najava uništavanja jedne države…

– U „Kremanskoj straži“ traje potraga za pravim proročanstvom – za originalom… Roman se najavljuje rečenicom: „Proročanstvo koje još odnosi žrtve“, zašto?

Gajić: Ova rečenica je plod marketinškog tima „Lagune“, a ne moja. Prepostavljam da su, potencirajući glavne žanrovske karakteristike, oni želeli da aludiraju na opasnost koja prati odnos između proročanstava i vlasti. Ovaj odnos se, mnogo puta kroz istoriju, pokazao kobnim i po one koji su, samovoljno tumačeći proročastva, postradavali, ali i one koji su bili na vlasti i padali pod uticaj proricanja (bilo da su se „magbetovski“ povodili za dvosmislenim proročanstvima ili ih „cezarovski“ ignorisali).   

– Interesuje me Vaše mišljenje o samom Kremanskom proročanstvu – o njegovoj ulozi u našem javnom mnjenju, načinu na koji se interpretira? Stiče se utisak da je proročanstvo Tarabića u isto vreme i činjenica i mit; i fakt, ali i neka vrsta „blanko pamfleta“ koji svako dopunjuje sadržajem po svom nahođenju?

Gajić: Kremansko proročanstvo je najpoznatije srpsko proročanstvo koje je odavno deo naše kulture i folkora. Ono je, bez obzira što je bilo preko svake mere mistifikovano, zloupotrebljavno i dorađivano zarad političkih manevrisanja, imalo snažan odjek u narodu tokom najtežih vremena naše novije istorije, kada se borilo za goli opstanak. Da su Tarabići postojali i da su proricali, to je fakt; a šta su tačno prorekli – ovde bi valjalo ustanoviti i razlikovati činjenice, mitove i mistifikacije. To je utoliko teže što su kroz svaku narednu epohu usmenom predanju (u kome bi trebalo biti i štogod autentično) nadodavane naslage režimskom pamfletizma i mistifikacija iz niskih političkih pobuda. Ipak, ne slažem se sa mišljenjem da, kada se odbace mistifikacije i „naknadna proročanstva“ (koja su nesumnjivo dopisana), od proročanstva ne ostaje ništa i da je u pitanju obična prevara. 

– Koliko je zbog svega navedenog, za građu romana bilo bitno napraviti balans između stvarnih istorijskih događaja i neizistavne fikcije?

Gajić: Taj balans je bio izuzetno važan, ali i veoma zahtevan za postići. Najvažnije je bilo da se fenomenu proročanstva priđe višedimenzionalno i iz različitih vrednosnih pozicija koje nose različiti akteri u romanu, a ne da se nameće samo jedna perspektiva ili sud „sveznajućeg pripovedača“. Sa druge strane, što se tiče same fabule, težio sam da fiktivne momente potpuno uklopim u tačan, verodostojan istorijski kontekst i to do najamnjih detalja. Svi datumi, dani u nedelji, lokaliteti (izuzev restorana „Sova“ koja ne postoji u Kremnama), politička zbivanja, čak i mesečeve mene – sve sam to „modelovao“ vrlo precizno, kako je i bilo u stvarnosti. Takođe – i prezimena ljudi iz ovog kraja, njihove karaktere i tipska ponašanja. Tome mi je pomoglo što sam u jednom dužem periodu boravio u Kremnama (mada ne u leto 2000.) i upoznao tamošnje ljude, mentalitet, prepešačio mnogo puta selo i okolinu…

– Pomenuću još jedan balans u romanu: između „velikih i malih“ likova, između običnog čoveka i krupnih „istorijskih zverki“. Uspeli ste da u delu koje je prožeto politikom, nijednog trenutka ne izpolitizujete stvar, da ne dozvolite da roman ode na teren politikanstva! Mada ovo je više konstatacija i pohvala nego pitanje, no: Koliko je pisanje „Kremanske straže“ zahtevalo i neku ličnu borbu? Borbu sa svojim uverenjima i stavovima?

Gajić: Drago mi je da je uočljivo da nisam ni na koji način podlegao izazovu politizacije, naročito ne političko-korektnog diskursa kojim se usiljeno interptetira novija prošlost. Naravno, kao savremenik događaja imam o njima svoj vrednosni sud, tako da mi za prosuđivanje nije potrebna ni oficijelna ni alternativna verzija tumačenja stvarnosti. 

 

 

Svoja uverenja i stavove formirao sam postepeno i uobličio ih davno, tokom mog stasavanja uoči i tokom raspada bivše Jugoslavije. Posle sam ih samo brusio i nnjansirao. Kao pravoslavnom hrišćaninu, strani su mi isključivi, jednodimenzialni ideološki stavovi i „konačne istine“ – jednostrani zaključci o svemu. Naravno, razmevanje koje prati trud saosećanja sa drugim i drugačijim uvek je nedovoljno i nepotpuno, a i sam razum ima svoja ograničenja u poimanju vidljive stvarnosti, o onoj nevidljivoj da i ne govorimo – toga sam duboko svestan. Upravo na osnovu ovih ličnih spoznaja pristupio sam pisanju romana i oblikovanju likova u njemu.  

Samo pisanje „Kremanske straže“ nije iziskivalo nikavu unutrašnju borbu; roman sam (to se valjda da osetiti) napisao lako, takoreći u jednom dahu. Naravno, borba kroz život je prethodila svemu tome i trajala je decenijama, dok nisam došao do gore iznetih spoznaja i životnih orijentacija. Valjda sam kroz tu borbu došao do bar do malo zrelosti da ne težim da unosim svoje dileme i lične grčeve u dela na kojima radim (a posebno da ih ne „učitavam“ u pojedine fiktivne karaktere), očekujući, valjda, da će delo da ih samo od sebe razreši. Takva su stremljenja, po pravilu, uzaludna: unutrašnja borba se rešava na čovekovoj vertikali, u njegovom ličnom odnosu sa bližnjim i sa Bogom. Kada se čovek bar malo smiri – onda i ono što radi i stvara postaje celovitije, bez unutrašnjih protivurečnosti i njihovog međusobnog nadmetanja. Neke sumnje i dileme,  više periferne i sporedne, naravno, uvek ostaju, ali one nisu takve da bi budile „unutrašnje bure“ i stvarale potrese, borbe. Tenzija tada uglavnom postoji u relaciji prema spolja, u prvom redu kako bi se očuvao i odbranio stečeni mir i stabilnost.  

– Upečatljiv deo romana je navodna poseta tadašnje prve dama Mirjane Marković, Indiji… Nije tajna da se gospođa Marković prilično intereovala za okultne stvari. E sad, Vaš roman je triler pa, ne bi bilo najbolje čitaocima baš sve otkrivati – a čini mi se da smo već dovoljno toga rekli, ali tu se javljaju i svi ostali bitni likovi tog doba, od Koštunice do Miloševića i mnogo, mnogo mistike?

Gajić: Roman, da ne otkrivamo previše, govori o skrivenim zapisima reči kremanskih proroka koje je sastavio njihov kum, prota Zaharije Zaharić, za kojim se jagme obaveštajne službe uoči petooktobarskih dešavanja ne bi li saznali šta će da bude i u kom pravcu da deluju. U tom smislu, u romanu se spominju ili pojavljuju Markovićeva, Milošević i Koštunica, ali samo na periferiji događaja. A mistika? U pravu ste, ima je dosta i to ne samo oko velikih ličnosti i događaja, već iza i oko malih ljudi i svakodnevnog života, kao što to već biva ali se slabo uočava. Proročanstva i mistika idu jedno sa drugim, zar ne? 

– Takođe, Vi u „Kremanskoj straži“ stavljate u fokus još jedan „u Srba popularan fenomen“, a to su obaveštajne službe… Da li su i one u našem narodu poput „proročanstva Tarabića“ prekrivene nekim velom misterije – možda i nepotrebne, prenaglašene misterije – takođe nešto između činjenice i mita, stvarne uloge i mistifikacije iste?

Gajić: Pitanje tajnih službi i njihovog rada, slažem se, jedno je od predmeta stalne mistifikacije, prenaglašavanja, uglavnom onih dokonih a u sve upućenih. Međutim, kao i u slučaju Tarabića, delovanje obaveštajnih službi i njihov veliki uticaj, ne samo na politička zbivanja već ceo društveni život, je nesumnjiv i značajan. Bez njega se ne mogu razumeti postojeći procesi i ponašanja aktera u javnom životu. I ovde bi, kao i kod Kremanskog proročanstva, trebalo razabrati šta su činjenice, šta mitovi a šta mistifikacije. Radi se o značajnoj temi koja zasigurno zaslužuje i umetničku, literarnu, i naučnu obradu. 

– Možda je baš zbog toga obaveštajac Sokol Filipović idealan izbor za glavnog junaka romana? Da baš on bude taj koji će čitaoce da provede kroz roman i njegovu radnju?

Gajić: Sokol Filipović u žanrovskoj postavci ima ulogu šerlokovso-poaroovskog istražitelja zločina iz prostog razloga što se on dogodio na straži unutar vojnog objekta, pa je vojska nadležna za istražni postupak. Inače, Sokol je namerno oblikovan po uzoru na žanrovske junake iz popularne kulture, ali sa našim, domaćim karakternim osobinama i stanovištima. Sa dosta vrlina, ali i po kojom manom tako raspostranjenom među svima nama.

 – Koliko mi je poznato, Vi već spremate nastavak „Kremanske straže“?

Gajić: Tako je. Krajem novembra sam se latio poduhvata da pišem nastavak „Straže“ koji će pratiti majora Sokola i njegove saradnike u dešavanjima uoči i tokom 5. oktobra. Stilski i sadržinski radi se o punokrvnom nastavku „Kremanske straže“, premda srž priče teži da prevaziđe žanrovske kanone i ode u, što je moguće više, nepredvidivom pravcu. Drugim rečima – ako je „Kremanska straža“ predstavljala „ulazak u žanr“, nastavak bi trebao da bude „izranjanje iz žanra“. Radni naslov knjige je „Ključ prevrata“ a lajt motiv romana je jedan citat Vladimira Velmara Jankovića iz njegovog „Pogleda sa Kalemegdana.“ koji se tiče veze između sudbine srpskog naroda i lokacije njegove prestonice koja je smeštena, kao što dobro znamo, na prelomnom mestu – mestu sukoba raznih sila i svetova. 

– Vratio bih se na početak i na činjenicu da ste književno debitovali… Vi ste u akademskom smilu prilično ostvarena osoba. Doktor ste pravnih i političkih nauka, profesor na fakultetu, takođe, autor ste velikog broja naučnih radova… Ipak, romanopisanje je nešto drugo. Da li je u Vama bilo neke treme ili dileme pre nego što ste se odlučili za ovaj korak?

Gajić: Oni koji me poznaju znaju moje raznovresne afinitete. Zapravo, moja težnja da pišem fikciju potiče iz vremena pre nego što sam počeo da se bavim naučnim radom. Prvi pokušaji pisanja potiču još iz pubertetskih dana i završili su u nekim sveskama na linije i kockice koje tu i tamo iskrsnu pri sređivanju pisaćeg stola i ormana. Posle sam pisao eseje, publicističke radove… U nauku sam „upao“ spletom okolnosti, tako da je moj stvaralački senzivbilitet bio preusmeren u tom pravcu zadnjih deceniju i po. Nakon petnaestak naučnih knjiga iz sfere političkih nauka, međunarodnih odnosa, geopolitike, ali studija kulture, malo sam se zasitio akademskog pisanja i osetio poriv da se vratim počecima – to jest pisanju fikcije. 

Nije tu bilo trema ni dilema, samo sam ovo preusmeravanje pažljivo odmeravao i čekao pravi moment: da se osetim dovoljno zrelim u životu i u profesionalnom smislu da mogu da krenem i ovim putem. Morao sam, prethodno, dobro da se organizujem, da dođem u povoljnije životne okolnosti da bi se stvorilo dovoljno prostora i vremena za paralelno pisanje i naučnih i književnih stvari. Kada su se kockice sklopile, samo sam se dao na posao. Iskustvo redovnog pisanja i disciplina koju zahteva naučni rad bio mi je od velike koristi i oko istraživanja građe za pisanje romana, ali i za samo pisanje. Najviše sam uživao u samom procesu nastajanja romana: njegovo pisanje delovalo mi je kao odmor od „teškog“ naučnog pristupa punog citiranja, fusnota, konsultovanja izvora i sličnog.     

– Ne mogu a da Vas ne pitam: Kakvo je Vaše mišljenje o savremenoj književnoj sceni, pogotovo u Srbiji? Da li danas u sendviču između tržišta s jedne i „čudne kritike“ s druge strane, postoji onaj „suvi književni kvalitet“?

Gajić: Moje mišljenje o savremenoj književnoj sceni i kod nas i u svetu je ambivalentno. Piše se puno, i dalje se čita dosta, postoji i verzirana publika. Kvalitet varira, često je i problematičan. U moru komercijalne produkcije ima puno lošeg pisanja, „književnog šuta“, ali ima i zanimljivih, solidnih dela, čak i ponekog zaista vrednog u svakom pogledu. Tržište je to koje dominira, sa „čudnom kritikom“ sa druge, naizgled suprotne strane. Oni zajedno zaista deluju kao čekić i nakovanj. Dobre posledice ove situacije, međutim, su te da su se oni koji pišu oslobodili kompleksa više vrednosti i pretencioznosti da dela moraju da budu sam „suv književni kvalitet“u skladu sa kritičarskim očekivanjima, pa otuda kod nas dolazi do procvata lake i žanrovske literature. Sa druge strane, puno je i negativnih posledica ovog stanja koje su nam svima znane, tako da ne treba o njima puno lamentirati. A i nema svrhe. Vreme će svojim protokom razlučiti ono što valja od svega bezvrednog.

– Koje savremene pisce sa domaće scene volite da čitate?

Gajić: Gorana Petrovića, Radoslava Petkovića… Od mlađih: Halilovića, Kecmanovića, Bazdulja…ima ih dosta. Trudim se, koliko mogu, da ispratim domaću književnu produkciju, uključujući i onu žanrovsku. Mada više inkliniram našim klasicima iz prethodna dva veka. 

– Pitao bih Vas da mi date komentar o dve pojave u makro i mikro književnom svetu: Nobelova nagrada za Petera Handkea i Ninova nagrada? Znate na šta mislim – ovakva Ninova nagrada… Nama kao društvu često spočitavaju da sporo reagujemo na promene, da smo tromi u pogledu određivanja prema istim. Da li su Nobel za Handkea u svetu i „tvrdoglavo posrtanje Ninove nagrade“, mada i ne samo Ninove nagrade, kod nas, dokaz da mi zaista sporo i teško prihvatamo promene na globalnom nivou, čak i kada su one apsolutno u našu korist?

Gajić: Na ovakvu Ninovu nagradi ne vredi više obraćati ni trenutak pažnje sem kao na paradgimatičan primer „otete književnosti“ od strane korporativnih medija, stranih paraknjiževnih instalacija (evo još jednog primera uticaja službi na društveni život) i domaćih autošovinističkih podizvođača. Ovo je, nažalost, negativan primer koji predstavlja pravilo a ne izuzetak u našem književnom životu. Handkeov primer nagrađivanja, nesumnjivo pozitivan, naprotiv – više je izuzetak nego što potvrđuje pravilo da se stvari menjaju na bolje. Ta promena viljivija je na drugim ravnima (geopolitičkoj, privrednoj itd) a ne još toliko u kulturi, ali i tu će „zakucati“ na vrata. 

U pravu ste da je kod nas primetno „kaskanje“ za procesima i stoga teško i sporo uočavamo promene čak i kada ih priželjkujemo. Bili smo grubo gurnuti na periferiju, izolovani i prokazani, i sada je teško iz tog statusa „Kalimera“ na koga smo se navikli objasniti sebi da se stanje može promeniti na bolje. A može.

– Pomenuli smo nastavak „Kremanske straže“. No, da li pore toga, bar u glavi razrađujete i neke druge nove ideje?

Gajić: „Kremanska straža“ je moj prvi objavljen roman, ali ne i prvi prozni tekst koga sam napisao. „U fioci“ držim još dva završena rukopisa, jedan dramski tekst koji je nastao pre dosta godina, kao i roman „Novi dan“ koga sam napisao godinu dana pre „Kremanske straže“, ali sam strateški odlučio da debutijem sa „Stražom“ kao medijski prodornijom za nekog koj je tek kročio u literarne vode. „Novi dan“ je satiričan roman, stilski dosta različit od „Straže“, i bavi se temom uloge novinara i političkih analitičara u savremenom medijsko-političkom cirkusu. U pitanju je humorističko delo, nešto poput savremene verzije Nušićevog „Narodnog poslanika“ – vivisekcija političke patologije svakodnevnice ali iz perspektive njenih posledica na ljudsku osećajnost i (ne)normalnost. „Novi dan“ smeram da objavim posle „Ključa prevrata“. Imam, naravno, još ideja i priča koje nameravam da ispričam u budućnosti – ali potrebno je da one sazru i uobliče se. Sve u svoje vreme.   

– Aleksandre, veliko Vam hvala na ovom razgovoru. Želim Vam sve najbolje u daljem životu i radu.

Gajić: Hvala i Vama na uloženom trudu i vremenu da pročitate „Kremansku stražu“, kao i na prostoru koji ste mi pružili ovim razgovorom. Sve najbolje Vama i Vašim čitaocima!

 

Razgovor vodio: Nikola Trifić

Nikola Trifić
Nikola Trifić
Rođen je 22. maja 1989. godine u Prištini. Završio je Pravni fakultet. Pored pisanja poezije i proze, bavi se i novinarstvom. Živi u Nišu.