Napolju je suvo vreme
Od kojeg man puca koža na rukama.
Bal dvorskih luda
Cepa nam obraze
I više nismo isti.
Hodam među ispraznim stranicama,
A i šta je među njima
Samo jedna prazna hartija?
Noć satire dan, znam,
Ne bi joj bio prvi put
Jer njena je krv plemićka.
Mojim se venama razliva jeftino vino.
A ja bih da je nasmejem
I postidim svojim pogledima
Dok se uvija pod usnama
I sazreva svojim mirisom
na mom jastuku.
Nemo čuvam svet
U kom i dalje mogu biti svoj
Kako bih joj utkao u talase kose.
Napisaće,
kaže mi noć,
sonet o ljubavi.
I tiho, tiho prede u mom zagrljaju
Svoju baladu o zori
Kao uspavanku listovima
Koji iščekuju svoju priču.
Ne pamtim kada sam
Tako dobro spavao
Kao posle nje.