spot_img

Tode Nikoletić: Anđeo mileševski

Anđeo nam Beli javlja
Da čuvamo svoju slavu,
Zaštinika pravoslavlja,
Princa Rastka, Svetog Savu.

U odori sa krilima,
Anđeo kraj Svete Djeve,
Donosi nam vesti svima,
Svog pastira Mileševe.

Utrojte se Srbi smerni,
Kazuje vam s neba Sava.
Ne bojte se, moji verni,
Bog vas duhom obasjava.

Molite se kad je tuge,
Složite se mladi, stari
Ne budite nikom sluge,
Niti braći gospodari.

Vi ste seme Božje njive,
Jedna deca, loza ista.
Neugasle duše žive,
Mučenika Svetog Hrista.

To nek bude zavet svima.
Sava bljesnu dušom celom.
Pa nestade u očima,
Anđelu sa freske Belom.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.