spot_img

Svetlana Janković Mitić: Čudesno rođenje

Stari Ras…središte srpske države i prestonica velikog župana Stefana Nemanje. Tu se drumovi sa zapada i juga spajaju u jedan, koji zatim vodi dalje ka istoku.

Pitomina se razlivala pred Aninim očima dok je sedela ispod starog hrasta na blagoj uzvišici pored tvrđave, koja se uzdizala kao nekakav ogromni kameni štit iza njenih leđa. Osetila je tog dana neodoljivu potrebu da se bar na trenutak osami, da razmisli i opet se pomoli  Svevišnjem koji zna sve, pa i onu najtajniju muku njenog srca.,,Svuda je dobro mesto za molitvu“, mislila je, ,, pa i ovo ispod starog hrasta…“  Ogroman hrast, kao da tu odvajkada stoji, ne može se rukama obuhvatiti, stremi u visinu baš kao da želi da spoji nebesko carstvo svojom razgranatom krošnjom-sa onim zemaljskim i ljudskim, u svom korenu…“ Nije obraćala pažnju na retke putnike namernike, a ni na kmetove koji su se kretali udaljenim drumom, noseći vesti ili ponude u dvor Nemanjin, svi sa nekom svojom računicom.

Sluge su je zaobilazile u širokom luku. Znali su odlično šta to znači kada se gospodarica Ana tako osami na tom mestu. Možda tuguje za svojom dalekom postojbinom, ili je brinu neke vesti nepovoljne za gospodara Nemanju? Ko bi znao, šta to muči ženu u ozbiljnim godinama, gospodaricu srca Nemanjinog, a samim tim i cele države! Lepo se slažu i paze, imaju dva naslednika Vukana i Stefana, kćeri…

Međutim, ako je neko nešto i mislio, ćutao je, jer-gospoda su gospoda! Njihovo je da vladaju i brane narod od ratova i svakojakih silnika, a Bog svakome zna meru i zasluge.
Spazivši jedno sasušeno drvo dole niz padinu, Ana i nehotice pomisli: ,,Napunih pedeset godina pre nekoliko dana. Je l’ moguće, Gospode moj veliki, da sam i ja kao to drvo što ne daje više roda? Zbog čega ne mogu da imam još jednog dečaka da meni i Nemanji donese radost u ovim godinama? Izneverih mog Nemanju, vreme me gazi, stara sam, stara…“ U očaju ,spusti ruke na krilo, raširi prste preko stomaka, kao da oni imaju moć isceljenja od neke, njoj nepoznate bolesti, ili sile koja joj brani da još jednom rodi, iz čiste pakosti!
,,Bože, molim ti se“, usrdno je ponavljala svoju želju, tražeći ujedno i oproštaj za svoje nehotične grehove, ako ih ima. Jer, niko osim Boga nije bez greha! Sinoć, kada je Nemanja ušao u njihovu odaju, iako umoran od celodnevnih važnih vladarskih obaveza, primetio je njene uplakane oči. Nežno ju je uhvatio za ruku, a zatim su oboje klekli pred porodičnu ikonu Majke Božje i Isusa Hrista, moleći se do kasno u noć:
,,Veliki Gospode Bože, Svedržitelju, koji si negda poslušao  Avraama i  Saru i ostale pravednike koji su molili za čedo. Usliši danas i nas grešne sluge svoje što ti se mole. Daj nam po tvojoj dobroti, da dobijemo još jedno muško čedo koje će biti uteha duši našoj  i tobom naslednik naše države i žezal  starosti naše, na koga ćemo položiti ruke i počinuti…“ U onom grču bola, želje-od koje se ne može braniti ni razumom, zakleše se pred ikonom da više nikad neće deliti zajedničku postelju, ako im se molitva ispuni.
Posle par sati u tihovanju ispod hrasta, pognute glave i teška srca, Ana ode u dvor, jer je bila svesna da je čekaju svakodnevne dužnosti gospodarice doma velikog čoveka, Stefana Nemanje.Nakon napornog dana i večeri, zavlada u odajama dvora neka čudna tišina. Noć je bila vedra, nebo zvezdano, čuli su se samo zrikavci čija je monotona pesma donosila san svima, pa i Ani. U gluvo doba noći, mesečevi zraci se probiše kroz teške razmaknute zastore do Aninog lica. Ono beše blistavo, a blaženstvo osmeha jasno je ukazivalo da sanja nešto lepo:

Kao sedi ona na svom prestolu i vidi da joj prilaze starac i starica, oboje u belim odeždama. Starica, lomnog tela i produhovljenog lica, nosi u rukama miloliko detence zlatne kose i plavih očiju. Ona nežno spušta dete u krilo svojoj imenjakinji. Da, prepoznala ih je, to su bili Sveti Joakim i Ana koji su dobili ćerkicu u vrlo poznim godinama, po Božjoj promisli! Zna se i zbog koga-to je buduća Bogorodica, majka Sina Gospodnjeg, Isusa Hrista…
Trže se Ana Nemanjina iz sna i prekrsti se. Nada zaiskri u njenom srcu zbog proročkog sna, poslatog od Onoga što sve može  i sve zna.

Sledećih dana Ana nikome nije pričala o svom snu, čak ni svom Nemanji, jer je dobro znala da izgovorena reč bez potvrde u stvarnosti, može da prevari. Ćutala je i kad su se pojavili prvi znaci trudnoće. Samo je išla ranom zorom u crkvu, ljubila ikone, moleći se i slaveći Gospoda. Prošlo je nekoliko meseci i svi uvideše da je noseća. Nemanjinoj sreći ne beše kraja! Oboje behu sigurni da na svet dolazi treći princ-princ koji će biti svetlost njihovoj starosti, a  Srbiji na čast i ponos! Ana mu je unapred namenila ime (H)Rastislav, setivši se svojih molitvi ispod svetog zapisa, starog razgranatog hrasta.

Prošlo je vreme koje je priroda odredila ženama. Nakon neobično lakog porođaja, privi majka Ana uz grudi Rastka, bebicu sa kosom boje zrelog žita i krupnih plavih očiju koje su već tada imale pogled mudraca.

Napomena: Za novelu korišćeno „Žitije Svetog Save“, Teodosija Hilandarca

Svetlana Mitić
Svetlana Mitić
Rođena 1955. godine u Beogradu. Po struci je profesor književnosti, a nakon odlaska u penziju se intenzivno bavi književnim stvaralaštvom. Osim pisanja priča i pesama za decu i odrasle, piše recenzije i urednik više izdanja drugih autora. Saradnica je izdavačke kuće ,,Glas Srbije" i el. časopisa ,,Pokazivač". Njena "Pesma za Aleksu" protiv nasilja u školama, izazvala je veliku pažnju šire javnosti i štampe. Zastupljena je u mnogim zbornicima savremene srpske poezije. Autor je sledećih knjiga: Zbirke pesama ,,Hirošima na Balkanu" (2019), Prikaza - ,,Čuvene žene očima pesnika i druge impresije"(2020), Zbirke pripovedaka za decu starijeg uzrasta ,, Avanture iz paralelnih svetova i druge priče" (2022) i knjige - diptih ,,Anica Doldura i druge priče" / ,,Trag u vremenu" ( 2024). Živi u Beogradu.