Gradim okvirne
konstrukcije –
paradoksalnih
distrakcija rana.
Logička devijacija,
putuje ponad krnje
groznice razbora…
Učahurena između –
eshatoloških iskopina
potpunih jadikovanja…
Nevidljivo trunem od –
količine morfija, otrova.
Stalgmiti i stalaktiti
ritmičkih radijacija…
Zagađuju mirnu luku-
tihovanja, samovanja.
Planiram pobjeći iz –
nemilih ralja zloslutnih
termodinamika inferna..
Krećem se ka izlazu.
Put je prepun stakla,
prašine i fragmenata
prokockanih godina..
Gubim doticaj s
abrazivnim tlom
ubitačnih kritika.
Kopneći reguliram
cikluse lucidnosti..
Nisam dio ni
ovoga vijeka.
Odmičem se od –
jalovog, pogubnog
kontraefekta rasula.
Nekoć plaha,
nesmotrena-
života željna.
Danas sam
kameni kip,
santa leda..
•deseta zbirka



