Mislio sam da je bajna,
da su joj oči boje meda,
mislio sam da je sjajna,
a nju su ljubili svi od reda.
Mislio sam toliko o njoj
da sam se zaljubio.
Mislio sam koliko volim njen soj,
a sad bih se zbog toga ubio.
I dalje mi nije jasno
šta to u njoj vidim.
I sve kažem “nije kasno“
da joj se i ja svidim.
A razum me gura dalje
od te žene hladne duše,
al` srce ipak šalje
talase što sve ruše.
I onda nastaje praznina,
pa počnem da plačem, ridam…
Iz oka ispada kamen po kamen planina
dok u sebi njenu sliku kidam.
Prstima pahulje hvatam
dok vreme brzo staje.
Užasnut, jednom zauvek shvatam
da mi strašno nedostaje!



