Zašto se nismo grlili više,
bili zajedno u svakom trenu,
smijali jače, plakali tiše,
gazili skupa uvijek ka svemu.
Zašto nismo sanjali budni,
vjerovali samo u bajke,
bili svoji, gordi i bludni,
vesela djeca zemljice majke.
Zašto nismo dok još je moglo,
bilo je tako obično, lako,
al’ srce nije hrabrosti smoglo,
svako je sam, za sebe plak’o.
Možda i nismo vidjeli smjelo,
sad skrojićemo i noć i dan,
samo je biće zajedno cijelo,
a život može postati san.
