U mraku zaborava
još tinja sjećanje
na jedno poznanstvo
i susret slučajan, bez plana,
on na vrhuncu slave
u sazvježđu velikana
ja na početku neizvjesnosti,
tek me vodila nada.
Susret dva svijeta
istih iskona
iz dva udaljena grada.
Njega su muze
napajale glazbom,
riječ mu oštrija od mača
i teža od šestopera,
moja muza se skrivala
u bespućima tajnim
za njom sam lomio pera.
Luč njegova stiha
svjetlost je mome mraku bila,
još nisam bio spreman za let,
al su mi rasla krila.
Pozvao me večeri jedne u svoj dom
mnogima nedostižan
pokazujući običnost velika čovjeka.
Ukazao mi kao sebi ravnom
na radost stvaranja i smisao postojanja.
„Za početak je dobro znati“, reče,
„Sam češ biti kovač svoje sreće,
prijatelju moj.
Neka te linija vodi,
a ti je prati rukom lakom.
I kad ti ne bude išlo, znaj
taj dar nije podaren svakom.“
Rijetko nam se putevi približavaju,
a križaju još rijeđe,
ali nas nevidljiva nit veže
i mi jedan za drugog znamo.
Moji su snovi postali javom.
A njegovi stihovi ovjenčani slavom
još blješte kao putokazi.
