Lela Milosavljević: Pisma bez adrese

Opet ti pišem, da ne pričam sama…Danas se baš nešto osećam ostavljeno. Možda je to samo zbog naglih prolećnih kiša, ili zbog ovih prazničnih dana.
Sad bi mi rekli: Tako je svima, takva vremena.Uvek sam teško pratila veme, pa zato ćutim. Kao magla se spustila tišina, pa sve češće sa njom drugujem.
Odlaze ljudi, na božije pute, bez reda i poretka.Odlaze prijatelji preko bela sveta, odlaze njihova i naša deca. Prepun mi je život odlazaka. Sve nas je manje, kud god da gledam. Zatvorili smo kapije, zaključali vrata, da lakše sačekamo nova ostavljanja. Smeškamo se, a žurimo. Pozdravljamo se, a mislimo o nečem sasvim drugom. Viđamo se, samo kad moramo.
Ponekad me uhvati tuga, pa sa njom šetam kroz vreme.
Nisu svi odlasci bili neminovni.Ostavljali su me ljudi, i zato što su bili bolji i uspešniji, i zato što moj uspeh nisu mogli da podnesu. Stajali su kraj mene, ali su bili previše daleko. Glumili smo da se baš dobro znamo, a prvi put smo videli ko smo. Boleli su i ti odlasci, ali sam i tada ćutala.
Ne znam, da li bi bilo bolje da sam im priznala, Da sam naglas plakala, da sam molila. Ne znam.
Možda je uvek bilo isto, možda je i danas jednako svima, ali mi više nismo isti. Možda je mladost jača od magle, tišine i samoće.
Možda je vreme da se zapitamo, sa kim ćemo ostariti.
Foto: Sanja Nešić
Lela Milosavljević
Lela Milosavljević
Iz Užica, ljubitelj umetnosti i kolekcionar uspomena. Piše satiru i lirsku prozu, autor knjiga "Tragovi bosih stopala" i "Ples među svicima", kao i tekstova objavljivanih u više elektronskih i štampanih časopisa za umetnost i kulturu, portalima i stranicama.