Tode Nikoletić: Ko ima snove

Mali je korak u svet kad kreneš,
Kroz oštro trnje, kroz carstva nova.
Nadaš se, padaš, cvetaš i veneš,
Do svoga cilja. Do svojih snova.

Malo je srce koje te nosi
Do zvezde sjajne i male sreće.
Boriš se, goriš kad suza rosi,
Dižeš se, stižeš i kad te neće.

Pobeda veruj za tren izbledi
i kad te kraljem svi ljudi slove.
Bez sreće shvati ništa ne vredi
Kad nemaš srce. Kad nemaš snove.

Veruj u sebe i kad zaboli,
Upali vatru za bitke nove.
U inat svima uporno voli
Do cilja stiže ko ima snove.

Male su reči kojim te slave
Ako ih lažju bez stida stičeš.
Pobede rane do cilja prave
I kad te gaze ti opet ničeš.

Pobeda veruj za tren izbledi
i kad te kraljem svi ljudi slove.
Bez sreće shvati ništa ne vredi
Kad nemaš srce. Kad nemaš snove.

Veruj u sebe i kad zaboli,
Upali vatru za bitke nove.
U inat svima uporno voli
Do cilja stiže ko ima snove.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.