Tode Nikoletić: Dete čovek

Upitaš li se ikada, sine,
šta čovek biti znači?
Da li imaš vrline
kad si od nekog jači?

Umeš li vitez biti
s cvetom umesto mača,
i nekog zagrliti
kad ga nemoć nadjača?

Znam, često si ljut,
svet ti je ovaj tesan.
Ko kamen hladan i krut,
na sve oko sebe besan.

Vredi li biti zao
ili ko magla siv?
Kaži, da l’ ti je imalo žao
nekog ko nije kriv?

Treba li slabijeg prebiti
il’ ga ko mrava zgaziti?
Zar moraš uvek pobediti
i svakoga poraziti?

Pobeda nije svrha
ako će neko patiti.
Videćeš, kad dođeš
do vrha,
moraš se nazad
vratiti.

Nemoj dobrotu kriti
po cenu velike slave.
Važno je čovek biti
uzdignute glave.

Život bude i mine
nalik na cveće svelo.
Ali ga lepšim čine
čast i veliko delo.

Pa zato još bolji budi
kada te ponosnog vide,
da kažu mudri ljudi:
„Eno ga, čovek ide!“

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.