Upravo tako započinje jedna pjesma Arsena Dedića, koja simbolizira ovo vrijeme ne uljepšavajući ono prije, ali dajući mu patinu ljubavi. Pitamo se gdje je danas ljubav, ima li je. Slušajući njihove pjesme od kojih rijetko koja ima ne samo glazbenu vrijednost nego i pjesničku, čini nam se da su mladi prestali voljeti.

Nekad smo polako, se njišući, pjevušili uz glas pjevača iz zvučnika, najčešće žive muzike, na uho partnerici u plesu koja je ustvari bila naša djevojka ili ona koju smo željeli osvojiti… Noć u bijelom satenu… Angie… Da li znaš da te volim… Sve će to mila moja…
I mnogi drugi hitovi stranih i domaćih bendova bili su kvalitativno na visokom nivou i u međuvremenu postali klasika. Svi ti muzički uraci imali su jake tekstove, čistu poeziju…
Pjesme koje sam tada slušao nisu se svirale na igrankama i plesnjacima na koje sam išao, ali ja sam ih slušao kad sam bio kod kuće i sam sam ih pjevao za svoju dušu. Arsen, S okusom mora, Kemal Monteno, jedne noći u decembru, Mahir Paloš, Na klupi kraj stare kuće, Kićo Slabinac, Plavuša, Zdravko Čolić, Sinoć nisi bila tu… Indexi, Predaj se srce, Dugmići, Sve je to od lošeg vina, Kornu grupa, Jedna žena… Bilo ih je puno, mnoge sam potisnuo pa kad ih danas čujem zaigra srce… Recitirao sam Mostarske kiše, Eminu, Ines, U poznu jesen, Santa Maria della salute, Zaboravio sam jutros pjesmu jednu ja… Obožavao muziku Arsena Dedića, šansone općenito, kupovao ploče Riblje Čorbe, Dugmića, Keme, Aznavoura, Indexa, Queenovaca, Moody Blues, Erica Bardona, Pink Floyd, Deep Purple, Balaševića, Bajage, Beatlesa kasnije zagrebačkog novog vala. I danas imam sve koji iole nešto znače u muzici.
Sad kad dođem u neku trgovinu potražiti neki CD, ne znam što bih kupio. Ono starije sve imam, ovog novog i nema puno, a mora se reći i sve manje trgovina drže CD-e.
Kako će se mladi zaljubljivati ako im uzmemo sve što je lijepo, romantično, što budi emocije, što se sanja. Ima li još i danas ljubavi koje se iščekuju, ima li onih pogleda koji govore više od riječi, ima li nesigurnosti ili je sve brzina kao i ovaj život koji živimo, instant ljubavi bez dubljih osjećaja…
Priznajem druga sam generacija i ne znam što mladi danas vole, ali primijetim na koncertima starih pjevača ili bendova ima jako puno mladih koji pjevaju u glas. Znači li to da je muzika postala klasika ili mladi vole to što su slušali njihovi roditelji…
Unatoč brzini, treba koji put usporiti, predati se nekoj baladi, zatvoriti oči, uživati držeći se za ruke ili sam s nekim u glavi… Ipak smo mi ljudi, a ljudi za razliku od mašina imaju emocije. Ako dozvolimo da nam i njih uzmu, nećemo trebati nikome. Bit ćemo surogati mašinama, umjesto da one budu nama…



