Tode Nikoletić: Upali vatru

Osvane dan
U grudima.
I kao pelin
Bude ti.
Ne veruj oholim
Ljudima
Što osmeh lažan
Nude ti.

Jer kad te prodaju
Shvatićeš
Kako je
U praznoj duši ti.
Sam na vrhu
Patićeš
Jer će te lažju
Rušiti.

A kada srce slome ti,
I kada vera klone ti.
Upali vatru iz pepela
Koju ćeš u srcu poneti.

Sam moraš do zvezde krenuti
I kada bude gore ti.
Makar morao svenuti,
Ili u vatri goreti.

Omrkne dan
U grudima
I ne želiš se
Probuditi.
Ne veruj
Lošim ljudima
Što će ti
Sutra suditi.

Oni plivaju
U barama
Da bi ti veru
Otupili.
I da bi prljavim
Parama
Dušu ti čistu
Kupili.

A kada dušu slome ti,
I kada vera klone ti.
Upali vatru iz pepela
Koju ćeš u srcu poneti.

Sam moraš do zvezde krenuti
I kada bude gore ti.
Makar morao svenuti,
Ili u vatri goreti.

Tode Nikoletić
Tode Nikoletić
Ko sam zapravo ja? Pesnik? Sanjar? Putopisac? Snohvatač? Mali svitac čiji sjaj obasjava one koji vole, one koji rastu do deteta, One koji imaju krila da lete u bezgranično, i oči da vide beskonačno. Ili sam možda mornar bez mora, i gusar bez broda. Nešto kao Petar Pan nasukan u ravnici Panonije. Ko zna!? Verovatno sam kralj bez kraljevstva, Princ bez mača. Obućar koji popravlja svet. Marioneta čije konce pokreće zvezda. Pastir koji skuplja mirise šume u frulu I pretvara ih u zvuke. Možda sam… Možda sam… Biće ipak da sam samo obično DETE.