Pamtiš. Riječi. Susrete. Neiskorištene prilike.Ono, kada se slediš.
Htio bi koraknuti ali ne možeš.
Trenutak odleti poput ptice.Spoznaja o propuštenosti ostane.Kao bora na licu. Ispočetka je spoznaja. Poslije bol.
A nitko ne bi trebao trpjeti bol. Ona je destruktivna.Razarajuća.
Ljudi bi trebali biti sretni. A nisu. Smijeh je put ka sreći.
Traje prekratko.
Često je zastor za istinu.Prijatelj koji skriva našu priču pred drugima. Kroz dan prođemo još nekako. Glumimo odabrane scene. Raznovrsne da se gledaoci ne zasite. Noći nas vraćaju sebi. Otkopavamo zatrpane amfiteatre. Bez rukavica, maske…Pred jutro smo izranjavani, umorni, nepronađeni. I sami. Uvijek sami.
Ma tko bio pored nas dio samoće ostaje samo naš. Ono juče.
Neispunjena praznina koja nas pokreće. Lijek je smijeh. Puni prazninu srećom. I ne može se predozirati.
autor slike : Nada Vučičić
