I ISTOK I ZAPAD
Zidine od kojih zastaje dah.
Istina, nema više paša i sultana, careva i carica, kraljeva i kraljica.
Dotrajalo se tek nerijetko spominje.
Sad s ovog brežuljka nižu se pogledi kao s nekog prozora na niziju.
Na obali vreva bijelih galebova rasipa se, prekida tišinu i mir elegantne gospode u šetnji.
Vidim očijukanje i flertovanje svakog sa svakim. Na ulici jedni žure u želji što više da stignu, drugi tek kaskaju kao sirotinja i bijeda, treći vrte u krug.
Zaboravlja se istorija. Sve se zaokreće u nekom neobičnom uljuljkavanju.
Kao na raskršću Istoka i Zapada što možemo sresti na ulicama Sarajeva il’ Istanbula.
S jedne strane izviruju tarabe, daščare, zaostaci iz prošlosti, dok s druge strane strče nova i veleletna izdanja savremenih građevina.
Taj spoj baš i odiše nekom tajanstvenom magijom i privlači turiste.
Može se vidjeti svijet dućana, na svakom koraku neka ploča već gotov dotrajala ili restaurirana s natpisom što ostavlja trag prošlosti i neke priče o nekom čudesnom događaju.
Bez obzira na život i brojne noge što pohode, ovdje miriše i na smrt, uvjerava čovjeka sve je prolazno i nestaje.
Ovdje je bio i mamac za sve uspješne il’ talentovane ljude što se doseliše u uvjerenju da će korakom ovdje dotaći i vrh svog uspjeha.
Svi ti su ga i doživljavali kao centar Balkana.
Sve bi filozofije utihnule na pomen njegovog imena jer mirisao je orijentalom i savremenim poretkom.
Ovdje u blizini sahraniše i Josipa Broza Tita, oličenje socijalizma i glavnog junaka XX vijeka, utočište nađoše Ivo Andrić i Meša Selimović čija se djela i dan danas čitaju.
Ovdje se i svi srpski kraljevi i carevi, nasljednici Karađorđevića doseliše vjerujući neosvojiva je tvrđava i mjesto predodređeno za vladavinu nad narodom.
Ovdje se branio Beograd. Turci dadoše ime nakon osvajanja sultana Sulejmana Veličanstvenog, te nazvaše gradsko polje
ispred tvrđave – Kalemegdan ( kale – grad, a megdan – polje), a brijeg gdje je tvrđava – fićir bair ( brijeg razmišljanja).
S istorijom predugačkom i preopširnom, a izgrađena Kalemegdanska tvrđava početkom II vijeka, spominje se i nosila je ime kao grad Singidunum, a Beograd prvi put u IX vijeku.
Sad sve se slilo u centar i razlilo na okolicu, a tvrđava postala samo glavno i omiljeno jelo turistima.
Tek ponekim zaljubljenim parovima služi kao utočište za nježne dodire, reklamirajući dosta istrošenu frazu ljubav.
Ostale su i priče o rasipanju askera što gladni i žedni dobrih tuluma tu svrate da dožive, bez obzira na tvrdnje malograđanstva i sitne i ljubomorne raje, to je smrtni grijeh.
Još sačuvana je jedino i ljupkost i nevinost na starinskim fotografijama gdje bi pozirali golobradi momčići, bogatuni aludirajući još tad na svoje porijeklo il’ plemstvo.
Sve je to i živo, ali i u zapećku.
Baš kao i ova jesen dok je tiho umirala, virili su iz krajička egzotični krajevi i podsjećali da ovdje nije baš bilo ne tako davno dosadno.
Do juče je rulja do cilja hitala nesigurnim koracima kroz uske uličice gdje svaka kuća, stan il’ nešto nalik tome svoje lice je migoljilo, nudeći se kao neka od žena iz harema.
Mogli su se vidjeti na poljanama pjesnici nižu sonete, prosjaci se udvaraju prolaznicima u nadi za većom milostinjom, stari i već potrošni ljudi na klupama u parkovima sjede, ubijaju dosadu dok s uživanjem gledaju u svojoj kasnoj mladalačkoj pomami za mladim gospođama i gospođicama.
Ovdje su ptice čuvarkuće svijale gnijezdo sred dimnjaka što bi šarao nebo, čuli se prodavci i nakupci svile, čarkšira i sveg ostalog.
Možda samo umoran od svih tih silnih želja prolaznika, preispitujući se kuda i u kojem pravcu sve ovo strči, jedino Dunav ostao je isti. Ćutao je i živio u svom miru.
Znao da je ujedno i vladar i sluga.
(2013)
