fbpx
spot_img

Admir Džibrić: U viktorijanskoj spavaćici

I u odlasku povratak se obračunava sa samim sobom, i sa sutra, ne pokušavajući otkriti sumornost, znajući izlet i uspješno prizemljenje tijelo nebeske vedre boje nosi u korjenite predjele gdje je sunce.

Nepomirenost, zarobljena u duhu putuje po nedokučivoj orbiti. I nije ni čudo što još jednom je smrt vidjela moje pokvarene, iskešene zube, usne s nekim blagim crtama  vesele, oči razdragane sa sjajem, jačim od mjeseca.

Još jednom sam joj mahnuo rukom, pozdravio na španskom „ buenos dias“ onako kako to rade prijatelji koji se dugo nisu vidjeli, a nisu mogli pozdraviti, te onako iz daljine tek nekim opet očekivanim, pokazati oduševljenje, kako je moguće i ostvarivo pobijediti.

A i za umiranje je sad i potrebna tehnika i nije mi se dalo.

Njihalo bi se obješeno tijelo kao klatno. Ličilo bi na cirkusku dobro izvježbanu predstavu. Ne bi to sve izgledalo onako natmureno i ukrućeno, više bi to bilo neujednačeno i neodređeno, ali opet sve skladno i smišljeno. I u takvom neobičnom i okupanom zatišju opet ne poričem: Smrt je zaista čudna stvar.

No, oživljavanje je uvijek nekako čudnije. Tek tad bi prisni oblici života izronili, pokazali uistinu svoj značaj. Moćno i nezaustavljivo krivudave ulice dobile bi pravac, iz sokaka bi pohrlili čudni uzvici:

Ljudi, čudo ili Aleluja.

Svi ožiljci od noževa i sjekira po tijelu bi mladalačkim izgledom bili zamijenjeni.

I svaki put bi ostala začuđena rulja, ona što vjeruje u Boga, u tvrdnju da osim ovog zemaljskog postoji još samo onaj drugi, na Ahiretu.

Istina, i u ovim četrdesetim čovjek ne zamišlja svoj kraj, bez obzira na to što uz mogućnost pada u provaliju, visi i kao cirkusant na žici i sva ta vrelina neobilazno i većinom zamršena bljeskom bila bi i nada i strah. On obično očekuje smrt poslije šezdesetih, kako je nepravedno izviti bijelu zastavu.

Posebno, u ovim kad osjeća mnogo toga je nepostignuto, te mora trpeljivo i nemilosrdno, suprotno od stvarnosti.

Vjerojatno, ljudi i u kasnijoj starosnoj dobi se osjećaju neistrošeno i sanjivo, to jest čovjek do zadnjeg trenutka voli život, te ujedno je i zvijer.

Nedvojbeno, oduševljeno i najmudrije varniči kao krijesnica, iz neprikladnog uskače u uhvatljivo, smišljeno to oskudno oblači nečim prikladnim. Na sto jezika, s ciljem istim. Tom zbrkom tonova, samoglasnici i suglasnici kad dignu ruku dželatu i kažu: „ Dosta“ dokazao sam u mom rječniku izbrisana je riječ kapitulacija.

Oživi utisak prekrasnog nečeg, a opet nedorečenog, nadmoćno odražavajući sunce.

No, ne smije se zaboraviti smrt nikad ne prestaje da viri iz miroljubivog dekora, prijeti, to mora biti u podsvijesti. A do tada  meni opet ništa nije drugo preostalo nego da uzdahnem, kažem u glas: „Idemo dalje“ i nastavim da se kreveljim u svojoj viktorijanskoj spavaćici.

 

(2017)

Admir Džibrić
Admir Džibrić
Džibrić Admir, rođen 1972.godine u Tuzli, BIH. Pisac, kolumnista, Poeziju piše od svoje četrnaeste godine zarad srca i duše. Autor je pet zbirki poezije, od čega jedna za djecu..Živi i radi u Lukavcu.