fbpx
spot_img

Ajme ća …

3ca

Ta suncem okupana Dalmacija… nakon skoro dvadeset godina sam ovde .Ovde bejah još kao dečak sa svojom porodicom po dva meseca ,pa kad nam i ona kojim čudom dosadi ,mi bismo išli i dalje… neka lepša vremena ili barem malo bezbrižnija.
Spuštamo se autobusom preko Knina u kome se oseti u fragmentu još uvek ta „domovinsko-braniteljska“ atmosfera , u isticanju da je to hrvatski kraljevski grad i ostalim stvarima koje sad ne bih nabrajao,a ja to naglašavanje još više uočih već odviknut od truckanja i ne spavanja po busevima .Predeo je prelep,isprepletan predivnim brdima koje podsećaju na naš Zlatibor ,i ponekim vinogradom ,koji kao da najavljuju nailazak na nešto što odavno pamtim.
Nakon jednog prolaska kroz tunel i spuštanja niz brdo ,pred nama se otvara on-Split … taj ulickani i lepi „galeb“ od samog rođenja se smeši svojim osmehom.I dok prolazimo kroz njegove ulice ,koje su na svakom koraku prošarane grafitima posvećenim „Hajduku“ dolazimo do glavne autobuske stanice tik niz luku.Sve vrvi od razne svetine ,crnaca,japanaca i ostalih ,i vidim da ovaj grad dobija onu crtu kosmopolitskog koju viđam i u drugim mnogo većim gradovima Evrope.
Dok u gomili jurcamo i tragamo za Zoranom-devojkom sa kojom sam se igrao kao mali i koja treba da nas dočeka,nailazimo na dve ljubazne devojke ,koje dočekuju goste koje stižu u grad i koje nam čak daju i svoj „mobitel“ da je pozovemo. Mi nastavljamo dalje ,ulazimo do menjačnice gde menjamo evre za kune i gde nam pola novca ne zamene ,jer navodno nemaju više kuna ,hm.Konačno nalazimo Zoranu ,koja je izrasla u vitku devojku na kojoj dominira osmeh i dalje onaj vedar duh i pričljivost .Ona parkira na sred raskrsnice svoj mali „Matiz“ u koje nekim čudom na brzinu sve spakovasmo od našeg prtljaga i počne da krstari znalački vešto u haosu saobraćajne gužve.Izlazeći iz Solina ,starog rimskog grada ,koji skoro da je nestao u jednom zemljotresu ,polako krećemo ka Trogiru . Sve je još uvek nestvarno ,kao u letnjem maglovenju ,mekoći i nekom snu… Jedan za drugim nadovezuju se Kašteli koji sada spojeni u celinu ,čine i jednu opštinu … pred nama iskače Trogir-ostrvo grad ,koji svojom belinom mami te da istražiš svaki kutak njegovih uskih ulica . Plavetnilo mora ga oberučke grli dok se smejemo jedno drugom ,osmehom koji odavno nije izrečen .Mi nastavljamo ka Segetu,gde konačno ulazimo u one uske ulice gde smo se igrali kao deca i koje polako izranjaju iz mog sećanja. Konačno ,nakon svih godina smo u zagrljaju svojih priljatelja čijem gostomprimstvu nikad kraja,i ovakva priljateljstva su dokaz da ni jedan glupi rat ili slična manipulacija glupih političara ,kojima trebaš samo kada plaćaš porez i ratuješ za njihove interese,ne može da otme prave vrednosti.
Nakon raspakivanja u našoj sobi i ručka odlazimo na plažu“Medena“ koja je sakrivena posle padina načičkanih hotelima i barovima leži na obodu Segeta.Naša stopala dodiruju njene sitne kamenčiće od plaže i u trenu sam u vodi Jadrana.
Nakon odmora ,silazimo do Trogira ,gde prelazeći drveni most koji se pruža preko kanala dolazimo do kapije gde nas statua kardinala blagosilja,a ispod njega je UNESCO tabla o zaštiti.Provlačimo se uskim ulicama ,popločanim klizavim mermerom koji je izlizan od silnog broja ljudi koji su ga gazili.Sve odiše istorijom.Nailazimo na prelepu katedralu sa prikazom Adama i Eve koje gazeći na lavovima skrivaju postiđeno svoju golotinju. U pozadini vreve kao da se još uvek čuju stihovi mletačkih pesnika i povici trgovaca.Tu zatim sednemo da popijemo piće i nakon toga šetamo do rive ,gde se pružaju pred nama kule u kojima uveče se održavaju tehno žurke ,zatim ulazimo u brodiće koji nas voze do Solina ,nazad.
Uveče izlazimo do rive gde su usidrene jahte svetskog jet-seta ,i gde dominira Elkestonova „Petara“ preko puta koje sedimo i pijemo crno pivo dok dugonoge dalmatinke gizdavo šetaju rivom.
Sutradan ,sa Antišom ,mojim drugom iz detinstva koji je izrastao u zgodnog „galeba“ odlazimo opet do Splita .On ga poznaje u prste i otkriva nam svaki kutak ,gde je dobro zezanje,gde su najlepše plaže i ostalo.Kružimo Splitom pored novog stadiona Hajduka i prolazimo pored plaža gde je izmišljen-picin njihova igra na plaži. Na splitskoj rivi pijemo crno pivo“Tomislav“ koje je poprilično jako i koje nas pomalo omamljuje … zatim nastavljamo na još po jedno prolazeći kroz podrume Dioklecijanove palate ,gde se sad prodaju slike i razne turističke stvari do trga gde se čuje predivna ulična muzika i gde sve odiše nekim duhom lakoće i mediterana .Tu „guštamo“ i kasno uveče krećemo „ća“( kako oni kažu-ajme ća-hajdemo kući)
Nakon nekoliko dana „guštanja“ po Trogiru i Splitu prebacujemo se u apartman u Kaštel Stari –gde nam je more na 50 m od nas i gde nam je sve tu,na dohvat ruke.Ovo je mirno mesto gde baš možeš da se odmoriš i pustiš svoje misli da teku.Šetamo se uveče rivom pored mora i predivnih konoba i restorana .Posle par dana dobijam želju da crtam,da pišem ,da se iskazujem .Bez žurbe i ikakvog cimanja.
Mali kamiončić staje ispred naše kapije ,iz njega izlazi uvek nasmejani brka-Blaž ,Zoranin i Antišin otac ,koji nas vodi u njihovo dalmatinsko selo.I dok se penjemo serpetinama puta uz brdo ,pred nama se pruža predivan pogled na more i ostrva ,koji nijedna kamera ,ma koliko pokušavali da uhvatimo fragment-ne može da snimi.
Uskim putem oivičenim kamenim zidovima i vinogradima nailazimo na kuću od belog krupnog kamena iz 1891. Celo selo je u kamenu ,i nažalost je –pusto ,sem njih i još jednoh njihovog rođaka i jedne babe koja ne izlazi ,tu nikog i nema . To me podseti da se skoro isto dešava i sa našim selima u Srbiji ,i da nam je i to zajedničko ,među mnogim zajedničkim stvarima.Blaž nas sprovodi kroz selo ispresecano smokvama između urušenih kuća. Kada vidim veličinu tog isklesanog kamena ugradjenog u te kuće i zidove ,koje kao da si Inke gradile ,pomislim na te vredne dalmatince koje su otrgli od kamena ovu zemlju.
Nakon svega mi smo zaseli ispod jednog čudnog drveta kome su listovi u obliku lista koprive (tako ga čak i oni zovu) gde smo pili dalmatinsko vino i jeli roštilj od rebarca ,kako oni kažu –carsko meso . Tu je i pršuta ,prirodno konzervirana sa plesni. Sve nam to iznose braća –Blaž i Ive –sedokosi vedri bećar .Nezaboravno.
Vraćamo se nazad u Trogir vijugavim serpetinama ,pored brda na kojima ponosno stoji dvadestetak belih vetrenjača koje su ovde španci podigli kako bi uspešno flertovale sa ružom vetrova koji se pružaju sa mora .Ovde po vetrovima domaćini znaju kako vreme dolazi.Videvši kako padobranima ljudi uspešno jezde na tim ružama ,odlučujem i da ja uhvatim jednu .Sutradan Antiša je već organizovao moje „letenje“ ,i mi se već ubzo nalazimo na gliseru koji juri ka ostrvcetu sa svetionikom .Od koga se hvata zalet ka ostatku zaliva . Meni postavljalju opremu i polako se kačim za padobran.
Za tili čas se nalazim na tridesetak metara u vazduhu .Oko mene puca plavetnilo,vetar i andrenalin.Sa te visine svet izgleda drugačije i bajkovito.
Posle tog divnog sna ,svakom letovanju dođe kraj .Došlo je i taj tren da se ide ća . Dok blaga kiša se sliva sa prozora opraštamo se od priljatelja i iza nas ostavljamo Split okružen indigo plavim oblacima i vetar koji donosi novu buru . U glavi mi prolazi misao,ajme … ajme ća!

 

 

Dejan Marinković
Dejan Marinković
Dejan Marinković je ekonomista i povremeni realista. Pokretač više specijalizovanih portala vezanih za stručne oblasti – računovodstvo i medicinu. Rado razbija monotoniju svakodnevice. Voli zalaske sunca na vodi.