fbpx
spot_img

Anastasija Šćepanović – mlada poetesa iz Podgorice koja je osvojila region svojom poezijom

Anastasija je mlada poetesa čije su pesme zrele i duboke. Njeni stihovi su ispunjeni delikatnim, plemenitim osećanjima prema domovini, porodici, humanosti. Ona je brižni čuvar svojih korena, ona je ponos Srbije i Crne Gore.

Anastasija Šćepanović, na jednom od nastupa

 

Kada se kod tebe rodila ljubav prema pisanju poezije?

Ljubav prema pisanju poezije se rodila davne 2013. godine kada sam bila u sedmom razredu osnovne škole. Rodila se na časovima literarne sekcije koja nam je tada bila ponuđena kao izborni predmet. Zadatak na prvom času nam je bio da napišemo neku lirsku pjesmu. Slobodna tema.

Odabrala sam da pišem o Božiću i tako je krenulo. Iskrena da budem, danas kada pogledam šta sam ranije pisala i kako, bude mi malo smiješno, ali opet i simpatično. Mada kako vrijeme prolazi da se primijetiti napredak u stvaranju poezije.

Da li se sećaš svog prvog nastupa?

Da, sjećam se prvog nastupa. To je bilo krajem 2018. godine u Budvi kada se održavala promocije knjige “So zemlji” čiji je autor Ljiljana Habjanović  Đurović. Do mog nastupa je tada došlo sasvim spontano. U razgovoru sa Ljiljanom, pred punom salom Akademije znanja, rekla sam joj da sam joj posvetila pjesmu, ali da sam je od uzbuđenja zaboravila.

Neko se od publike uključio u taj razgovor i sjećam se da mi je ona tada rekla da ukoliko imam neku pjesmu koja mi je draga, a drugima se ne dopada da je se nikako ne odričem, jer možda me po njoj budu nekad ljudi prepoznavali. Pronašla sam moju tada omiljenu pjesmu i izašla pred publiku da je odrecitujem. Bila je to pjesma koju sam posvetila Kosovu i Metohiji. I danas pamtim reakcije prisutnih. Od suza, zagrljaja preko aplauza do mnogih pohvala.

Anastasija Šćepanović i Ljiljana Habjanović, nakon Anastasijinog prvog nastupa

 

Tvoje pesme su osvojile čitav region. Koliko je to stihovno putovanje bilo teško, a koliko zanimljivo, mladoj devojci poput tebe?

Ako uzmem u obzir da sam pjesme do prije 2 godine čuvala samo za sebe, onda mogu reći da su poprilično brzo osvojile region. To stihovno putovanje mi nije bilo toliko teško. Više je bilo zanimljivo. I ponosna sam svojim uspjehom koji sam postigla za tako kratak period. Ipak sam zastupljena u skoro pa deset zbornika i iza sebe imam osvojena dva treća mjesta.

Šta te inspiriše? Da li ti je neka pesma, koju si napisala, naročito draga i zbog čega?

Život. On mi je najveća inspiracija. Poezija nije dio života, već je život dio poezije – tako bi rekla mlada pjesnikinja iz Podgorice, Marijana Maja Babović. Svaka mi je pjesma draga na svoj način, ali izdvojiću pjesmu koja nosi naslov “Razgovor u vječnosti”. Inspiracija za tu pjesmu su mi bili moj deda i moj pradeda. Dakle, pjesma predstavlja razgovor između oca i sina na onome svijetu. Pjesma započinje tako što sin pozdravlja oca govoreći mu kako je mnogo vremena prošlo otkad ga je izgubio i samo u jednoj strofi mu zamjera zbog odlaska na onaj svijet, a otac se pravda ali i prihvata prijekor od strane svog sina… Na kraju sin odgovara:

“Ne može se vratiti vrijeme, oče,

a i sad smo opet ko nekad zajedno…

Sve nas pokrivaju mermerne ploče…

One su nam ko gnijezdo u kom smo jedno…

Ne može se vratiti vrijeme, oče…”

Blagoje Baković, Anastasija Šćepanović i Vesna Fekete

 

Šta smatraš najvrednijim što čovek može ostaviti iza sebe, pre nego ode u večnost?

Biću iskrena i reći ću da me je ovo pitanje podsjetilo na dio govora koji je održan na sahrani mog dede pa ću ga citirati. „Nije on previše odlazio u crkvu, ali je onu glavnu Božiju zapovijest da u znoju lica svoga pošteno zarađuje svoj hljeb, hljeb svojoj porodici bukvalno shvatio i prenosio kroz sav svoj život kroz pošten rad.“ Dakle, najvrijednije što čovjek može ostaviti iza sebe jeste častan i pošten život, ali i potomstvo koje će nastaviti da korača ispravnim putem.

Da li je istina da si zaljubljenica u vazduhoplovstvo? 

Da, to je istina. Moj tata je vazduhoplovac, pilot jedrilice, a znate kako kažu – krv nije voda. Mada mogu reći i da živim u blizini sportskog aerodromа, pa sve to ima svojih zasluga za moju ljubav prema vazduhoplovstvu i beskrajnim nebeskim visinama.

Anastasija Šćepanović sa svojim ocem

 

Kako vidiš sebe u budućnosti? Da li imaš neke planove, želje, ideale?

Iskrena da budem ne razmišljam često o tome, ali znam da ću se potruditi da ne budem neko ko će zavisiti od drugih. Kada govorimo o planovima, trudim se da izbjegavam planove koji se odnose na neku dalju budućnost. Jer, ipak je čovjek taj koji samo snuje, a Onaj Gore odlučuje. Želja mi je da nastavim svoje školovanje na Saobraćajnom fakultetu u Beogradu. Ako mislite na “ideal” kao na najviši cilj kojem stremim onda to jeste da se trudim da budem dobar čovjek, a onda sve ostalo.

Kako tvoja porodica i prijatelji komentarišu tvoja interesovanja i uspehe?

Kada je u pitanju porodica onda mi je mnogo bitna njihova podrška koju imam. Realno, podrška porodice mnogo znači i meni je jako drago što znam da me i tata i majka podržavaju. Tata malo više, ali opet su podrška i uvijek im bude drago kada ostvarim neki uspjeh. Kako prijatelji komentarišu moja interesovanja i uspjehe? Šta znam… Svako ima svoje mišljenje i ja to poštujem. Neko voli, a neko ne voli. Mada, najbitnija mi je podrška ukućana. Oni su ti za koje ne postoji zamjena. Sve ostalo je lako zamjenjivo.

Da li si imala uzora kao dete, ko je to bio?

Jesam. Čika Jova Zmaj. Prva knjiga koju sam dobila u životu je bila njegova  Riznica pesama za decu. Kada ga već spominjem onda moram reći da sam prošle godine dobila jedan divan komentar, ali i kompliment kada sam objavila jednu od mojih pjesama koji je glasio: “Pomislio sam da je neka pjesma od Jovana Jovanovića Zmaja koju nisam pročitao.”

Ne mogu da opišem koliko sam bila ponosna na sebe čitajući ovaj komentar. Mada, bilo je slučajeva kada su me neki ljudi poredili i sa Desankom Maksimović. Bude mi toplo oko srca kada čujem takve komplimente, a i kako da ne bude?! To su naši velikani književnosti.

Pesnici poseduju poseban senzibilitet, šta u tebi budi najjače emocije?

Ja sam sama po sebi veliki emotivac, ali kada je poezija u pitanju onda je to gubitak neke drage osobe, da ne budem gruba pa da kažem smrt. Smatram da su mnoga najljepša književna djela nastala upravo iz najveće tuge. Možda je najbolji pokazatelj toga pjesma Laze Kostića koju mnoge generacije znaju – Santa Maria della Salute.

Anastasija Šćepanović

 

Kako bi opisala doba u kojem odrastaš i sazrevaš? Šta bi mu dodala i/ili oduzela da možeš?

Najslađe pitanje za kraj. Pokušaću da budem kratka, a ako ne budem uspjela u tome, neka mi čitaoci ne zamjere. Živim, odrastam i sazrijevam u veoma ludom (ne)vremenu. Danas je mnogo toga izgubilo svoj značaj i ljudi su mnogo toga zaboravili. Ništa se ne poštuje onako kako se nekad poštovalo. Ne poštuju se roditelji. Iskrenost je izgubila značaj. Ljudi više vole da čuju neku slatku laž nego surovu istinu, a tek što je dobrota izgubila smisao… Ne poštuju se običaji i tradicija i to je ono što me nekako najviše boli, jer samim tim nestaje i poštovanje predaka i đedovine. Ima tu još toga da se priča, ali i ovo je dovoljno… Ne znam šta bih mu dodala ili oduzela, ali znam da se nadam da će jednom doći neka bolja vremena i da će ljudi zaista biti ljudi.

Anastasija Šćepanović

 

Ponosno je pravoslavlje – Anastasija Šćepanović

Blagoslova daj mi, Bože
Da opjevam Ostroškog Čudotvorca
Rođenog od majke Ane
I Petra Jovanovića oca.

Da opjevam dječaka Stojana
Što se Vasilijem prozva
I bogobojažljivi narod
Sa svih strana k sebi dozva.

Daj mi snage, Svevišnji Gospode
Da ga molim da oprosti grijeh
Što Petroviću Danilo učinje
Ispod svetih greda Ostroškijeh.

Da stanem kraj crkve Svete Tekle
Gdje duša voštanicu svijeću pali
Za Boškoviće Mašana i Lazara
Što ih majka Jana za života ne prežali.

Hrabrosti daj mi, Mili Oče
Da uznesem molitvu kraj ćivota
Za Danicu, vilu iz Boana Kadića…
Skupo ju je ljepota koštala života.

Da upitam hercegovačkog pustinjaka
Šta se zbilo u Danilovoj ćudi
Kakav je đavo o Trojičindanu u njega ušo
Pa ga i danas kunu i proklinju ljudi.

I daj mi glasa, Svemogući Oče,
Da riječi po Nikšiću se razlete –
Zakletvu ste položili svecu.
Nek vas čuvaju Njegove mošti svete.

Ponosi se vaskoliko srpstvo
Gradom što pod Trebjesom spava
Dok Sveti Vasilije nad njim bdije
Kog nam posla Bog i Sveti Sava.

Autor : Anastasija Šćepanović

Na Anastastijinom Instagramu možete pročitati još njenih pesama.

Anita Pešić
Rođena je u Nišu 1987. godine, a po struci je vaspitačica – specijalista dramskog vaspitanja. Radi u vrtiću i ponosni je član „Asocijacije najboljih nastavnika u bivšoj Jugoslaviji – ANN EX YU“. Piše ljubavnu i rodoljubivu poeziju, a pre svega poeziju za decu, kojoj je najviše posvećena. Do sada je objavila tri zbirke pesama za decu različitih uzrasta: „Boje duše moje“, „Bašte iz mašte“, „Let u svet“ i jedan dramski tekst (za decu i mlade) pod nazivom „Sunčica i sedam čarobnica. Zastupljena je u međunarodnim zbornicima poezije za decu i odrasle, a njene pesme su prevedene na engleski, bugarski, makedonski i romski jezik. U slobodno vreme, bavi se lutkarstvom, slikarstvom i fotografijom. Prepoznatljiva je po unikatnim lutkama koje izrađuje na osnovu dečjih crteža i fotografija.