fbpx

Anđela Turukalo: Ljubičasto nebo

Ljubičasto nebo.

Spavaju nijeme noge umornih ljudi.

Spavaju slijepe ruke gluvih.

Nema zlatne pjesme kanarinca da budi.

 

Vedro jutro.

Spavam.

Umazana vlažnom zemljom.

Sanjam

 

O beskrajnim livadama što mirišu na sreću.

O jeseni.

Ta jesen… Tužna, mirna… Draga.

O pjesmi.

 

Užareno podne.

Ležim.

Mirišem na zemlju,

I bijesna, gladna, režim

 

Na snove što ne bude

I na mrtve ljude.

 

O, ljubavi, kako tvoji prsti

Miču travke s pobijeljelog tijela…

Kao da me život miluje.

Mrzjela bih kad bih znala da sam boje pepela.

 

Sklanjaj travke, sklanjaj puzavice i svaku trun

S usnule mi kože.

Kad konačno ne bude ničeg’

Otvoriću oči i srca pretvoriti u doboše.

 

Ljubavi. Nebo. Sve što nije mračno.

 

Ukleto vrijeme

Klizi kao nespretno dijete niz padinu.

 

Smrtno gladna,

Proždirem tvoje usne malinu.

 

Sklanjaj lišće, grane, pijesak,

Mrve terora koje tijelo guše

Da, kad ne bude ničeg, ispljunem riječ

I rodim radosti za sva divlja lica tvoje  žive duše.

Anđela Turukalo
Anđela Turukalo
Rođena 21. novembra 1990. godine u Podgorici. Pisanjem se bavi od djetinjstva. Poezija joj je objavljena u medjunarodnom zborniku "Mili Dueli" 2015. godine, nakon pobjede na istoimenom takmicenju. Njena prva samostalna zbirka, “Marioneta”, objavljena je 2011. godine.