Ljubičasto nebo.
Spavaju nijeme noge umornih ljudi.
Spavaju slijepe ruke gluvih.
Nema zlatne pjesme kanarinca da budi.
Vedro jutro.
Spavam.
Umazana vlažnom zemljom.
Sanjam
O beskrajnim livadama što mirišu na sreću.
O jeseni.
Ta jesen… Tužna, mirna… Draga.
O pjesmi.
Užareno podne.
Ležim.
Mirišem na zemlju,
I bijesna, gladna, režim
Na snove što ne bude
I na mrtve ljude.
O, ljubavi, kako tvoji prsti
Miču travke s pobijeljelog tijela…
Kao da me život miluje.
Mrzjela bih kad bih znala da sam boje pepela.
Sklanjaj travke, sklanjaj puzavice i svaku trun
S usnule mi kože.
Kad konačno ne bude ničeg’
Otvoriću oči i srca pretvoriti u doboše.
Ljubavi. Nebo. Sve što nije mračno.
Ukleto vrijeme
Klizi kao nespretno dijete niz padinu.
Smrtno gladna,
Proždirem tvoje usne malinu.
Sklanjaj lišće, grane, pijesak,
Mrve terora koje tijelo guše
Da, kad ne bude ničeg, ispljunem riječ
I rodim radosti za sva divlja lica tvoje žive duše.
