Prozirna, sterilna prostorija miriše na hemikalije.
Uplašene oči otvaram. Bijela nije moja boja.
Obgrljena bezličnom tkaninom
Pletem narukvice od zavoja.
Znam ono što moram reći
A mrzjeće me, neće vjerovati.
Ono čemu ne mogu pobjeći
Pritajeno čeka iza nekoliko sati.
Bijesan vjetar otvara prozor,
Grubo bacajući cvijeće sa stola.
Latice padaju. Čežnjivo me skrivaju.
U njihovoj čestitosti počivam gola.
Vjetar je njih ubio.
Tuđe oči: mene.
Plakale su ljutnju, prekore i žal
Mojom istinom povrijeđene,
U crno odjevene.
Nota mraka.
To je boja snage i moći.
Tek sad shvatam
Da bijele su moje oči.
Slabost. Kukavičluk. Odustajanje.
Bijela je moja boja.
Postiđeno pletem
Narukvice od zavoja.
