Poplave znoja lete iz umornih dlanova života.
Crpimo zadnje tragove moći, snage…
Tvoje misli- imaju li smisao
ili su obične kamuflirane varke?
Zapetljana sam koliko i moja kosa.
Lutam do granica morbidnosti.
Osjećanja još uvijek trče bosa
prašnjavim cestama vječnosti.
Pisala sam pjesme na tim grudima,
urezivala ih u kožu:
krvave riječi,
krvave slike.
Znala sam- nešto me prožima
i daje nove, predivne oblike.
Pretjerivanja vuku torturu za sobom.
Šutnula sam ih u bezdan.
Cijele noći trčala sam po lokvama,
po kiši i suzama
i znam
da je sve bio običan mamac.
Dvadeset godina nisam bila princeza
nego starac osuđen na hiljadu umiranja
između sna i čuda stvaranja.
Moje riječi u jutru.
Da li je išta dospjelo ispod?
Časovnik i jedno tijelo: ulijepljeni pijeskom.
Magija.
Magija i pohod.
