fbpx
spot_img

Barbara Borozan za Pokazivač: Ljudi su moja vječna inspiracija, moje najveće čuđenje i moj bol

Barbara Borozan, po zanimanju medicinska sestra, rođena je 31.05.1972. godine u Splitu. Već u ranoj dobi iskazuje ljubav prema pisanju pesama i slikarstvu. Za sebe vrlo ponosno kaže da je u biti samouki umetnik, slikar, te da voli slikati snove, a primat daje pozitivnom okruženju. Krase je čista stvaralačka energija i razigrani duh. Kao skromna osoba koja ne voli puno govoriti o sebi, radije se predstavlja svojim stvaralaštvom.

Stvaranjem obraća se svojoj, kako odmila kaže, zamišljenoj publici, a njena prava publika je „ona koja zlata vredi“. Jednog dana je počela slikati shvativši da „jedino se tako mogu namamiti “prid oltar“ tojest prid sebe. Pa se tako namamljena omamim bojom, utrnem svijest, razvalin ego i pričam sa onim djelom sebe koji nije zaboravio sanjati. Taj dio mene je lijep, slobodan i neopterećen pisanjem biografija. Volim gledati leptire, oblake i Mjesec. Pomalo maknut je taj dio mene. Ipak kad se život zavrtio (ovdje mislim na tragedije i ružne stvari) taj dio mene je svijetlio po ružnoćama kao snijeg.  Dobro, što reći dalje?…”

 Dobitnica je druge nagrade za svoju sliku “Up And Down”, članica je Likovne udruge “Emanuel Vidović” iz Splita sa kojom izlaže svoje radove. Godine 2019. objavljuje zbirku pesama “Sporazum o igri” u izdanju Kerigma-Pia. Takođe, njene slike krase naslovnice nekoliko zbirki pesama drugih autora. Za sebe kaže još sledeće:

„…Volim šetati i zuriti u nebo. Volim tišinu da se mogu čuti. Volila bih kada bi sada iz mene krenula bujica smislenih riječi kojima bih nadasve lijepo i kako dolikuje predsttavila svoj rad. To bi baš bilo zgodno. Ali, moj rad, sve moje i boja i riječ i pokret ( zaboravila sam da plešem, skakućem) nekako je produkt interreakcije sa licima i pojavama koje me okružuju. Refleksija vlastitog sebstva koje pokušavam razumijeti, ono staro nikad odgovoreno pitanje TKO SAM JA? i dalje je alfa i omega mog stvaranja. Društvo kao nepresušan vrutak materijala. Čovjek. I ljudi. Ti ljudi su mi posebno zanimljivi. Kako se gubi identitet pojedinca, moral i stavovi u masi. Da, i ljudi su organizam za sebe.”

Kao verni zaljubljenijk Vašeg rada postavio bih milion pitanja, ali sam se opredelio za pitanja vezana za interese određene ciljne grupe koju nadasve zanima Vaš unutrašnji svet i Vaše pokretačke sile. Molim Vas, odgonetnite nam otkud se jedna persona  opredeljuje da tek tako uzme pero ili četkicu u ruke i krene putem umetničkog izražavanja?

Ništa nije tek tako nikada.

Kreacija zahtjeva okidač; nemir, znatiželju, pitanja. Da  bi se izrazio čovjek mora biti duboko posađen u život. I  biti znatiželjan.

Znatiželja je po svojoj definiciji snažna umska potreba nešto znati i činiti, ja bih nadodala prvotni okidač, a to  bi bio nemir.

Kada pogledam unatrag, u prošlost, sličice moje majke, moje bake narode pjesnikinje, miris knjiga, duhovi predaka, stabla, trava, krave, moje selo…sve to me je uputilo u prostranstva izražavanja. Potrebno je pobjeći

Pokušavam se sjetiti kako je to išlo. Moje postojanje na ovoj planeti određeno je pitanjem tko sam ja, moja svrha sa sobom, ljudima, u svijetu kao takvom.

Tu nalazim sve što mi treba.

Primat dajem konstataciji da ste samonikli, samoučena slikarka. Shodno tome smatrate li da svako od nas može biti sve što poželi ukoliko barem pokuša hodati putem svojih snova?

U načelu sam samouka, ali 1997. Pohađala sam godinu dana studij slikarstva na Slobodnoj akademiji umjetnosti po Waldorf metodi. Također u brušenju svojih slikarskih alata često odlazim na edukacije u kojima se prvenstveno nude osnove, polazišne točke za slikarsko izražavanje, svi mi možemo biti što poželimo. Kako je samo to lijepo opisao Charles Bukowski u svojoj  pjesmi GO ALL THE WAY ili IDI DO KRAJA, ako hoćete nešto napraviti – idite do kraja. U suprotnom, ni ne počinjite. To bi moglo značiti da ćete izgubiti djevojku, ženu, rođake, poslove, i moguće je – glavu!

Moglo bi značiti da nećete jesti dva ili tri, četiri dana…

Moglo bi značiti da ćete se smrzavati na klupi u parku.

Možda vam donese i zatvor, porugu i ismijavanje, ili  izolaciju…

Izolacija je dar, sve ostalo je proba vaše izdržljivosti… vaše želje da to – stvarno radite!

A vi ćete uspjeti.

Usprkos odbijanju i slabim šansama, i bit će bolje od bilo čega što možete zamisliti.

Ako ćete pokušavati – idite do kraja!

Nema sličnog osjećanja, bit ćete sami s bogovima, a noći će buktjeti u plamenu.

Jahat ćete život sve do savršenog smijeha.

I to je jedina borba vrijedna truda!

Pored toga što ste slikarka, Vi ste takođe i pisac. Između pera i četkice, koje je Vaše omiljeno oruđe za rad? Šta je bolje sredstvo izražavanja u Vašem slučaju?

Ukoliko jedna objavljena zbirka pjesama čini pjesnika tada da, jesam. Izražavam se sa čime kod stignem u trenutku kad dobijem impuls za to.

Prvo je bila riječ. Riječ koja skriva upletene svjetove, one koji su moji, ali i oni koje osjećam.

Ljudi su sami po sebi vrhunski umjetnički produkt. Sadnja kupusa, također.

Vaša slika Up And Down osvojila je drugo mesto. Može te nam reći nešto više o tome?

Slika “Gori i doli” nastala je kao potraga, čežnja za mojim partnerom.

Također u njoj sam skrila i odgovore na pitanja koja su me u tom trenutku zaokupljala.

EUby Lakes Lackathon je organizirao tribinu, mislim da je to bilo 2020. “Present, in the Europe of the Future”. Nagrada je imala i novčani dio.

Kako bi ste okarakterisali svoju zbirku pesama “Sporazum o igri” koja već samim nazivom kupuje pažnju?

Zbirka je jako tanka i malena. I plava.

U njoj je posađen moj život.

Staze kojima sam hodala, trčala i puzala.

U izdanju nakladnika KERIGMA-PIA, Zagreb sa recezentima gospođom Uherek Stevanović te Simom Golubovićem i mojom voljenom Nenom Janković Šarić.

Prvi dio je kraj, a drugi početak. Savila sam vrijeme i napravila krugove koje poput Arhimeda ne dam da se diraju.

Da li su neke životne okolnosti, čak ljudi, posebno uticale na Vaše stvaralaštvo?

Uvijek su ljudi tu, u meni oni i ja u njima.

Granicu gdje ja završavam a oni počinju bilo je vrlo bolno i teško odrediti.

Ljudi su moja vječna inspiracija, moje najveće čuđenje i moj bol.

 

Vi ste nosilac raznoraznih nagrada, povelja i priznanja od kojih su neke međunarodnog karaktera kao dokaz Vaše jedinstvenosti. Ima li neka koja je Vama posebno draga?

Nema.

 

Zanesen Vašim radom, utonem u određeni svet lepote, radosti, bola, erotike, da bi me iz njega ispratile nadanja, vera, ljuba, snaga. Da li bi se moglo reći da je cilj Vašeg stvaralaštva potreba voleti i nadasve nikad ne odustajati prvenstveno od sebe samih?

Tako je.

Ustaljeno je da slika kazuje više od hiljadu reči. Da li su Vaše slike plod čiste fikcije ili deo Vaše najdublje intime?

Sve sama fikcija i fantaziranje, stvarno. Pokušavam se našaliti, slikarstvo je molitva. Prostor ispred štafelaja, oltar.

Tu vrijeme prestaje, otvaraju se vrata za svijet mira.

Počinjem teći, otvarati se linijom, slikom i bojom.

Dakle, fantazirana intima.

Većina krene putem umetničkog izražavanja vođen idejom da iza sebe ostavlja deo sebe kao zaveštanje, za nasledstvo. Šta za Vas predstavlja Vaša umetnost?

Za mene moje umjetničko izražavanje predstavlja terapiju duha, duše i tijela. Molitvu Bogu. Zahvalu zemlji.

Spoljni svet, prostran i lep ipak nosi određenu vrstu ropstva koja može biti kako materijalne tako i emotivne prirode. Bavljenjem umetnosti daje nam određenu vrstu slobode od svakodnevnice. Po vašem mišljenju od čega treba da se sastoji sloboda i mir za kojim žudimo?

Sloboda i mir, žeđam je.

Sloboda i mir se nalaze u trenutku kada počneš poštivati  različitosti po kojima smo svi posebni.

Sloboda i mir bi trebali biti.

Nema vrijednijeg i bogatijeg od to dvoje.

 

Da li umetnost sama po sebi treba imati određeni cilj posmatrano na globalnom nivou i u kom pravcu bi trebala da inspiriše ljude?

Umjetnik uvijek pronađe sredstvo da oslobodi sebe putem

kreacije. Ja ništa ne radim zbog drugih, uvijek i samo zbog sebe.

Umjetnost je sama po sebi početak, put i cilj.

 

Kako doživljavate umetničku scenu na Balkanu?

Mi smo bogati sa umjetnicima i kao takvi uvijek će pronaći  način da se izraze i u virtualnom prostoru koji nam je hvala bogu svima dostupan.

Da li je bavljenjem umetnosti Vaš glavni izvor prihoda i treba li pojedinac uopšte gledati na svoje stvaralaštvo kao potencijalni izvor prihoda?

Ne, nije. Ne treba.

 

Imate li omiljeog umetnika kao uzora?

Nemam. Od mnogih sa zahvalnošću učim.

U dobi društvenih mreža dostupan nam je šaroliki sadržaj, posebno na polju umetnosti. Prepoznajete li potencijal među mlađom populacijom koja se opredeljuje da svoje vreme pokloni kulturi i umetiničkom stvaranju?

Radosno prepoznajem. Mladost koja dolazi slobodnija je i dublja odmah u startu.

Znam da nas čeka stoljeće velikih djela.

U Splitu sam upoznala nekoliko mladih ljudi koji su me inspirirali i poklonili mi sjećanje na radost stvaranja.

Koji Danote i njegova ekipa koja se okuplja u udruzi slikovitog imena i cilja “ Kuća Sunca” vrckava, pršteća energija, originalnost izražaja oblikuje taj tim u novo, novo, novo i svemirski dobro stvaranje.

Ne mogu ne spomenuti Jerka Cvitanića, plesača i trenera, osobu koja svojom pojavom i načinom rada pomiče granice mogućeg. Učitelj. I inspiracija.

Ane Paška, umjetnica iza koje leži snaga svemira. Ona kojoj je dano da vidi. Učiteljica.

Napisali ste o sebi da slikate snove. Ukoliko bi ste sanjali da nabasate na sebe samu, kao malu devojčicu, kako bi je savetovali?

Kada bih se srela ne bih se dirala, pustila bih se da život odradim upravo kako je tekao.

 

Po zanimanju ste medicinska sestra. Radite li u zdrastvu?

Da, radim. Od 1991.

 

Kakav bi ste savet dali svakom ko se odluči da krene Vašim putem? Odakle da počne?

Pa neka krene od skoka na glavu u sebe…kao u more, kada je ljeto i ulazimo u more sa povjerenjem da će nas ono primiti. Eto tako, u sebe ući kao u vodu.

 

Molim Vas, za kraj, recite mi kako mogu stupiti u kontakt sa Vama ljudi zainteresovani za Vaš rad?

Dostupna sam na instagramu kao Barbara Borozan te na facebooku

Veliko Vam hvala na druželjubivosti, otvorenosti, saradnji, a nadasve na ukazanom poverenju. Za kraj, ima li još nešto što bi ste poručili našim čitaocima?

Hvala Vama na ukazanoj časti i dječjoj radosti kojom ste me darovali uživajući u mojim slikama i pjesmama.

Želim vam mir.

Živimo u zahtjevnom vremenu koje nas uči prepoznati stvarne vrijednosti. Prigrlimo ga.

Sve će biti u redu.

***

NEPOZVANI UPITNIK

( razmišljam o tebi )

***

U tvojim je rukama Svemir

Na mom stolu kaktus

Srce opijeno bezvremenim kaosom pleše

I smije se

Pa iznova uz tresak trepavica nastavlja let.

Milost dodira 

Mudrost kože

Nudi mi pali anđel

Koji ti samuje na rubu kapka

Maše mi upitnikom 

pomahnitalim od nerazumijevanja

Neću nikom reći 

Ne bi vjerovali nesretnici

Kako lijepo pjeva moja stolica

Zaustavio si namjeru trenja

Zaustavio si položaj vrtnje

Zaustavio si mene.

Ogledam se zaustavljena

U lokvama i napuklinama udaha

Pratim vjeverice u nadi da će reći zašto

I kako je moguće pojesti mjesec

Koji ti svijetli između rebara.

U rukama Saturn

Pod nogama noć.

Vjeverice i mravi znaju.

Zaustavljena čekam ispred mravinjaka

Kojem se klanjam i posipam pepelom.

Zaustavio si mene.

Zaustavio si mene.

Zastala sam.

Pa neka krene pjesma.

Hoćeš li čuti kako lijepo pjeva moja stolica?

Barbara Borozan

Intervju vodio: Miloš M. Simić

Miloš M. Simić 
Miloš M. Simić 
Rođen je 1986. godine u Kragujevcu. Po obrazovanju je diplomirani pravnik. Poeziju objavljuje u zbornicima kao i na internet portalima. Objavio je zbirku pesama Mesečeva beseda (uz dve čaše vina i sat vremena) u izdanju Umetničkog horizonta. Posebno je ponosan na drugo mesto na "Sremskokarlovačkim pesničkim brodovima" 2021. godine, u okviru teme posvećene životnom delu Đorđa Balaševića.