11. Decembra 2019. | 22:49
Početna / Mesečina / Boris Petrović: Svjetlosni put

Boris Petrović: Svjetlosni put

Kažu, ko s jeseni nije prolazio ovim seoskim njivama taj ne zna šta su ljepote seoskog kraja. Beskrajno duge livade, koje se s jedne strane priljubljuju uz sami nebeski svod, bile su šarene, jedre i mirisne. Septembarsko, žuto Sunce još je snažno žarilo zemlju. Kao da je ljeto još uvijek bilo tu, ni ove godine kiši i hladnijem vremenu ne želi ustupiti mjesto bez borbe, pa prkosno i ponosno baca svoje jake zrak, koje se razliježu duž cijele doline. Tek kad-kad, sa kojom kapljicom kiše, gubilo bi dnevnu borbu, ali ne i rat. Već novog jutra bi se vratilo i zasijalo još jače i snažnije. Dugačke sjenke, nepravilnih oblika, koje nastaše iz sunčeve ludorije, bile su jasan znak da su svi seljani već odavno na nogama. Ovdje nema ljenčarenja, ovdje se zna. Rad im je sve, od jutra do mraka, nekad i po mraku. „Od malena – do golema“, često bi se čulo. Čak su i djeca nerijetko bili u polju. Prinesu malo vode, pa dobro, svi srećni. Seoske mobe bile su pravi praznik u selu, tada se skupe svi pa od jednog do drugog. Uvjek s pjesmom na usnama, najboljih njiva i blaga na ovom djelu zemlje. To mjesto ne bješe Bog zna kako veliko. Dvadesetak starih i domaćinskih kuća činili su sve što se tu našlo. Pred svakom mnogo djece, trče, igraju se, naizmjenični dječji plač, smijeh i graja, bili su najčešći zvuci, koji su dopirali iz svakog dvorišta. Prašina, koja se dizala sa starog makadamskog puta, presijavala se na Suncu i stvarala sjajne čestice, koje bi svoju avanturu obično završavale na, rosom okupanoj, livadi, koja se nalazila sa obje strane puteljka.
Među mnogo seljana nađe se i majstor Jovo. Bio je to veliki domaćin i kućanin. Po selu se pričalo, da nisi smio proći pored njegove kuće, ako nećeš svratiti, nešto popiti i malo porazgovarati. Jovo je bio imućniji čovjek u selu, dugo vremena je radio u nekoj dalekoj zemlji te se i tamo skućio, ali sve badava. Čim je skupio nešto para, vratio se rodnoj grudi, kako i ne bi. Tu mu je bilo sve, pola života, onaj srećniji dio, grob oca i djeda, tu je i jednog sina ukopao, pogibe mlad i ostavi vječni trag na Jovinoj duši. Živio je kao i svi ostali, pokušao se vratiti u seosku rutinu, koja mu je nekada bila sve što zna. Stariji mještani upamtiše ga kao čestitog i dobrog mladića, koji ode iz sela, trbuhom za hljebom. Negdje daleko, kažu i preko mora, ko li će ga znati. Jovo se srodio sa seljanima, već je bio dio njih, volio je mobe, prela i sijela, kojih ovdje nikada falilo nije. Od kako se vratio sve ponovo procvjeta u selu, obnovio je staru, trošnu kućicu, tamo gdje mu se rodi otac. Seoski bunar, koji je bio „na izdisaju“, zaražen najtežom bolešću – vremenom, obnovi i popravi, svuda oko njega posadi šareno cvijeće, okreči šljivice i udahnu mu novi život. Volio je Jovo svoj kraj, volio je ptice, kamenje i travu. Volio je sve ono što je činilo život ovog sela. Ujutro, dok se na nebu, u tišini neopaženo, razmjenjivala zora i noć, Jovo bi izašao ispred kuće, pa dugo neodređeno zurio negdje gore, u prazno. Nekada bi ga sustigla sjeta za minulim vremenom, za ocem, majkom i braćom. Potajno u sebi, žalio je i za djecom, koja ostaše negdje tamo, daleko. Ni oni ne shvatiše njegovu ljubav ka selu, prema ovom dijelu svijeta. Onda bi mu na um došle slike dječijih nestašluka, toplog majčinog pogleda, prvih seoskih ljubavi – svega onoga što ga je vezalo za ovo mjesto. Dok bi jutarnji povjetarac blago talasao njegove noćne haljine, on bi zadubljen, ćutke, uz dogorjelu cigaru u ruci, dočekao zoru. Potom bi ga trgla jutarnja pjesma, prvih pjetlova, čijim oglašavanjem nestaje svaka sumnja u prisustvo noći. Jutro je, Jovo brzo obrisa koju suzu, koja ga noćas prevati i skotrlja se niz izborane i duge obraze. Neće on da svijet vidi njegove suze, ta tuga je samo njegova, dok se sreća dijeli sa svima. Svoje dane provodio bi brinući se o kući, radu u polju i brigom o Liscu, njegovom konju, kojeg kupi jesenas od čovjeka iz susjednog sela. Nije planirao uzgajati životinje, ali takva je sudbina bila. Šetajući kroz Pazar, kako su zvali ravnicu između dva sela na kojoj su svake nedjelje održavane prodaje životinja, zapazio je tada još mlado ždrijebe. Mlado, krhko i neuhranjeno. Pored njega, u ograđenom prostoru, nađe se još par konja, čiji su se vlasnici nervozno šetkali okolo i zagledali svakog od njih. Jovo malo pogleda pa nastavi dalje. Hodajući kroz masu ljudi, bez cilja i pun znatiželje, put ga nanese ponovo na ono mjesto. Taj trenutak posta presudan u njegovom budućem životu, njihovom budućem životu. Kroz gužvu i rulju primjetio je skoro pijanog čovjeka, koje šibom udara mlado kljuse, govoreći kako mu je samo na teretu i da bi ga najradije ubio, samo da mu nije potreban. Jovo, tada, osta u čudu, nije znao da li ga je više iznenadilo ponašanje tog čovjeka ili ostalih ljudi, koji su, skoro, sa simpatijama posmatrali ovaj događaj.
„Zašto ga biješ“ – prolomi se Jovin glas.
„Kako zašto“ – reče, već pijani čovjek, „od jutros je pojeo toliko žita da sam mogao čitavo krdo konja nahraniti, on je zlo, ništa više“, izustivši ovo, ponovo ga ošinu. Jovo, već ljut i bez želje da se raspravlja sa njim progunđa sebi u bradu kako je on jedino zlo ovdje.
„Koliko tražiš za njega“ – ne skrivajući bijes reče Jovo. Ozarena lica pijanica reče „Hmmmm, koliko! Konj je veoma dobar, dobro sam ga i hranio i dobre je sorte. Ne dam ga ispod petsto dukata“!
„Petsto dukata“ – preneraženo ponovi Jovo.
„Uzmi ili ostavi, drugačije ne može“ – reče gazda konja, vidno zapetljanim jezikom, posljedicom previše alkohola. Na trenutak, Jovo htjede odustati, ali tada se njihov pogled sudari sa Liščevim. Znao je da ga mora izbaviti iz kandži ovog ludaka.
„Evo ti petsto dukata i daj mi ga odmah“ – pijani čovjek se iskezi pa pohrli za flašom rakije, proslavljajući ovu svoju pobjedu.
Ranjenog i uplašenog Jovo ga izvuče iz konjskog tora te bez rukovanja i pozdrava okrenu se od pijanog čovjeka, dok se ovaj kezio i brojao novac, koji mu Jovo baci na grudi. Potom se uputi ka svome selu.
Brzo su se navikli jedan na drugog, nije im trebalo mnogo vremena da zaliječe Liščeve rane. Malo ljekovite trave, par obloga i konjče već posta spremno za nove izazove koje ga čekaju u životu. Jovo je znao da je učinio dobro djelo, bio je srećan i ponosan na sebe. Malo po malo, njih dvojica se zbližiše. Jedan u drugom pronalazili su nadu i utjehu, koja je nedostajala obojici. Lisac posta seoski miljenik. Niko ga se nije plašio, što zbog pitomosti, koju je Jovo razvio u njemu, što zbog beskrajno čiste i bijele dlake, koja je bila osnovna odlika ovog ljepotana. Jovo ga nije spremao za rad, nikada nije tovario drva niti bilo šta, na njega. U Liscu je vidio samo osobu, nekoga ravnom sebi, sličnu bilo kome u ovom selu. Vodio ga je na pašu samo tamo gdje je bio siguran da raste najbolja trava, pio je samo izvorsku i čistu vodu. Bez uzda, sedla i kajasa, bio je prava rijetkost u selu. U dugim zimskim noćima, Jovo bi ga po više puta obilazio, pokrivao debelim kokrivačima, i opipavao sjeno provjeravajući toplotu i udobnost Liščevog kreveta. Kad bi se uvjerio da je sve u redu, ostajao bi još dugo u štali, milujući dugu i bijelu grivu. Nekada bi samoga sebe uhvatio kako mu priča o svom životu, do najsitnijih detalja, o ljubavi, djeci, selu. U njega je imao povjerenje, znao je da Lisac neće izdati. Da svaka riječ ostaje ovdje, i u njihovim srcima, a ne omiljena tema seoskih kafa. Pričao bi o dalekoj zemlji, njihovom narodu i tamošnjim običajima. Za to vrijeme Lisac je mirno slušao svaku riječ, kao da razumije sve ono što je Jovi na srcu. Ubrzo postaše prijatelji. Jovo nije volio da ga bilo ko naziva konjem. Nerijetko uvrijeđen govorio bi kako on ima svoje ime, te da je Lisac sasvim dovoljno reći. Ljudi ga počeše čudno gledati, sve zbog ove veze sa Liscem. Vremenom, Liščeve prostorije postaše omiljeno Jovino skrovište. Po nekada, bacio bi kakvu prostirku na pod pa se tu uvukao i prespavao noć, gledao je svog prijatelja, Lisca, i bio ponosan što ga je spasio od neizvjesnog pijanice i još neizvjesnije sudbine. O kako su na tom mjestu mirne noći.
Ljeto je, to vrijeme obično koriste za šetnju kroz šumu, jahanje selom, obilazak starih i bolesnih mještana, kojima je Jovo pomagao donoseći im hranu, lijekove i novac. Voljeli su i seljaci Jovu, ali nikako ne mogoše shvatiti njihov odnos. Krstili bi se kad bi ih vidjeli kako šetaju zajedno ili, još gore, kada bi Jovo nešto pričao. U selu je bilo još mnogo konja, skoro svaka kuća ga je imala, ali to su bili oruđe za rad i seoske rabote. Vukli drva, prenosili težak teret i druge teške poslove. Sa gnušanjem Jovo je gledao kako svakodnevno konji vuku i po nekoliko puta teži teret od njih, boljeli su ga prizori koje je svakodnevno gledao. Jednog kišnog dana, ispred njegove kuće primjeti seljaka koji je glasno psovao i udarao konja, na čijim leđima su visila mokra drva. Životinja se pod teretom saplete i završi u blatu, a debeli seljak ga još jače ošinu šibom, koju je držao u ruci. Jovo ne izdrža, izađe ispred kapije i nasrnu na njega, pesnicom ga udari u glavu a on završi u onom istom blatu, u kojem se do maločas nalazio konj. Vijest se brzo proširi kroz selo, a seljaci od toga dana, počeše ga gledati drugačije. Djeci zabraniše posjetu njegovoj kući. Najstrožije im zaprijetiše da, ako budu u blizini konja, i sami će postati čudaci koji hodaju naokolo bez razuma. Jovi to ne bi prvi put da je prezren i odbačen. Okusio je tu voćku mnogo puta, obično onda kada bi pravdu uzeo u svoje ruke. Svi ga redom odbaciše, proglasiše ludakom i okrenuše glavu od njega. Shrvan bolom, iz tuđine, dođe u svoje selo, tražeći mir i spokoj, ali i ovdje isti ljudi žive. Na mjestu gdje je živio u tuđini, sramotili su i ubijali ljude a ovdje životinje. Skoro da nema razlike između njih, često je mislio. On je bio drugačiji, majka ga je naučila da svima pruži priliku, čak i kamenu. Otac ga je savjetovao da svima pomaže – slabim, nejakim, nemoćnim. Sve je to Jovo ispoštovao, sve do dana danas, sve je to nosio u sebi, po ti pravilima živio a opet, nikad sa ljudima nije mogao izaći na kraj. Svi su se kleli u Boga a tukli životinje, zborili o čestitosti a lagali o drugima, postili post a psovali… Jovo je sve to znao, ali se pokušao prilagoditi, zažmiriti na jedno oko i preći crtu, ali je i ovo jedno otvoreno bilo dovoljno da preko nekih stvari ne može da prođe.
Godine su prolazile, svaka slična onoj prethodnoj a već sa blagim izgledom sljedeće. Jovo i Lisac samo učvrstiše svoje prijateljstvo. Ništa na svijetu nije moglo da poljulja povjerenje jednog u drugog. Komunikacija sa ljudima bila je škrta i skoro nepostojeća. Koja stidna riječ, lagani pokret glavom i to je sve. Navikao je Jovo na ovo, pa mu više nisu ni nedostajali. Dani su bili teški i vreli, ljetnja suša je uzimala danak svog zuluma a ispucala i suva zemlja vapila je za kojom kapljicom, nedostižne, kiše. Tek s večeri i duboko u noć vrućine bi utišale i davale seljanima koji dašak svježeg vazduha. Takva je bila i ova noć, Jovo je sjedio na klupi i udisao oštriji zrak, koji se s noći pojavi. Volio je poljski mrak, tiho i polako osjetio bi kako se ovaj vanjski mrak spaja sa njegovim, unutrašnjim, mrakom. Tu je bio svoj na svome, tu je nalazio sebe. Tada je mogao izustiti i po koji uzdah, nekad čak i čvrstu mušku suzu, koja bi se dugo presijavala na mjesečini i dugačkom putanjom oslikavala trag na njegovom licu. Znao je da je sve to malo vrijedno, ali bilo je jače od njega. Obuzela bi ga tuga koja bi se prožimala, duplirala i opstajala u njemu. Iz slika mašte vrati ga, dobro poznat zvuk, sove koja se oglašavala sa druge strane šume. Uz nju stiže i malo povjetarca koji se poigra sa njegovom, sada već dugom i sijedom, bradom. Potom ga obgrli čarolijom ljetne noći a on mu se prepusti i zažmiri. Čestim i hitrom pokretima glave posmatrao je Lisca, koji je već odavno bio spreman za počinak. Ležao je ispod stare jabuke, to je bilo omiljeno Liščevo mjesto. Noć je, san se spuštao i svojom tamom unosio mir i spokoj u svaku dušu. Tišina, muk, tajac… selo spava. Jovo posjede jop malo, držeći čašicu rakije u ruci. Pogleda na Lisca, spavao je. Zijevnu tiho i umorno pa spusti čašicu, vrijeme je za san. Ustajući sa klupe osjeti prigušen miris dima i paljevine, nagonski se okrenu ka mirisu i spazi veliki crveni plamen, koj je vrhovima lizao vremešnu lipu. Zaškilji još malo, ali ne uspjede vidjeti šta gori.
„Lisac!“ – glasno i hitro reče Jovo, konj skoči na noge kao da je već bio spreman na ovo. „Brzo, idemo!“, izusti on u sekundi a onda otvori, škripave, vratnjice, i pojuriše prema plamenu. Kada je prišao malo bliže vidjeo je da je to kuća starca Luke, dobrog i ćutljivog seljaka, koji je živio sa unukom, udaljen stotinjak metara od njegovog i Liščevog doma. Stižući ispred kuće Jovo primjeti kako se otvara prozor i iz njega crn i preplašen, izlazi starac. Jovo pohrli ka njemu i dočeka ga na ruke. Tada, petrolejske lampe obasjaše selo a rijeka ljudi poče se salivati ka kući nesrećne starine.
„Dijete je unutra, dijete je još unutra“ – neprestalno je ponavljao Luka „molim vas spasite je, bilo ko, morate, molim vas…“ – bez prestanka je ponavljao. Ljudi, čiji broj već premašuje treću deseticu, formiraše lanac i kantama vode pokušaše ublažiti ovo zlo, ali slabe vajde od toga. Sa svakom kantom vode, dolazio bi metar veće vatre, koja kao da se naslađivala i rugala svakom od njih. Lisac je sve vrijeme rizao na Jovu, tražeći neku naredbu od njega. Niko nije smio prići bliže vatri, čulo se pucketanja drvenih greda, koje je svjedočilo da će vatra vrlo brzo progutati cijelu kuću. Vidjevši da više nema vremena, Jovo zviznu a Lisac se stvori ispred njega. Pope se na njega i krenuše prema vratima, nema se više šta izgubiti. Prednjim kopitima razvali stara vrata. Toplota, koja se zadržavala iza zatvorenih vrata, bila je oslobođena, te svojom jačinom, na trenutak, zabljesnu sve prisutne. Lisac se oglasi a nakon toga, na Jovin znak, uskočiše pravo u vatru. Licem u lice se nađoše sa njom, a uski, hodnični, prostor nije im išao na ruku. Sva vrata u kući, bila su bijela, osim jednih – rozih, sa tragovima naljepnica za igru, na kojima je vatra ostavljala trag. Lisac, poučen primjerom sa ulaznih vrata, istu stvar ponovi i ovdje. Vrata se srušiše. U drugom dijelu sobe, bezbrižno je ležala djevojčica, miljama daleko od vatre, plamena i svih noćašnjih nedaća. Jovo skoči sa konja i probudi djevojčicu koja, vidjevši vatru i dim, poče da plače. On je zagrli i reče da je djed dobro, te da hitno moraju napolje. Umotavši je u dvije deke, Jovo je smjesti na Lisca a zatim se i on pope na njega. Poznatim pokretom ruke Jovo dade znak da krene a Lisac u taj mah poče galopirati i kretati se ka izlazu. Dok su bili u sobi, jedna greda se ispriječila na put i popunila, i onako, uzak prolaz. Jovo je znao da ne mogu nazad. Ponovi naredbu a Lisac ga posluša. Znao je da ide pravo u vatru, ali je vjerovao svome gazdi. Put do grede za Jovu se činilo kao vječnost, a pokrivena djevojčica tresla ispod ćebeta. Lisac se jako odrazi i preskoči vatrenu prepreku. Zadnja noga mu dođe u dodir sa vatrom, ali je izvuče iz nje. Konačno, vidjeli su izlaz. Bio je veličanstven izlazak, onakav, kakav se može vidjeti samo u najskupljim televizijskim filmovima. Luka hitro dotrča do njih i bojažljivo proviri ispod deke, ispod koje su ga gledale crne oči, koje su bile veće blago od svih kuća i zidina na svijetu. Ona mu se nasmiješi a starac dobi neku snagu, pa je diže visoko u zrak i poče okretati. Suze i smijeh neprekidno s se mješale. Jovo i Lisac se povukoše u stranu, pa neopaženo izađoše iz gužve, oni su svoj zadatak završili. Jovo – crn, garav i umoran, Lisac – izmoren i sa opekotinom na nozi, hodali su teturajući se. Na samom izdisaju snage, ali srećni jer su uradili ono što drugi nisu. Dvojica odbačenih, podrugljivih i posramljenih spasiše ono što mnogi nisu mogli. Hodali su ćutke, pa im se na jednom sretoše pogledi. Jovo se slabašno osmjehnu a Lisac zavrti repom. „Nismo mi, prijatelju, još za baciti. Vidi nas, kao dva momka u punoj snazi“ – reče Jovo pa ugleda svoju sijedu bradu i glasno se nasmija. Trenutak ili dva kasnije vatra je završila svoj pohod i staru kuću pretvorila u krš i lom, a koji sat poslije samo pepeo i prah. Stigoše kući, ulazeći u dvorište Jovo pogleda svoju klupu, sa koje je volio gledati noć, slušati zoru i upijati mrak, pa mu bi drago što se tu zatekao kada je bilo najpotrebnije. Prvo što je uradio bilo je da Lisca odvede na njegovo mjesto, previo mu povrijeđenu nogu. Usput je ubrao koju ljekovitu travku, pa mu privi uz opečeno mjesto. Završi sve, Lisac veoma brzo utonu u san a Jovo sjede u drugi ćošak prostorije pa umorno i nježno gleda prijatelja, kao majka koja noćima bdi nad bolesnim djetetom. Nije ni primjetio kada je klonuo glavom i utonuo u san. Nakon kojeg sata, probudi ga bol u vratu, zbog neprirodnog položaja. Polako ustade, protegnu se i krenu ka vratima, Lisac je još spavao. Što tiše i bez buke otvori vrata i zakorači na svjetlo dana. Iznenađeno pogleda oko sebe, čitavo selo se sjatilo u njegovom dvorištu, čekajući noćne junake da se pojave. Iznenađen, ali srećan. Dočekaše ga aplauzom i povicima oduševljenja. Jovo im otvori svoje srce i široko im se nasmiješi, pa pozva Lisca, govoreći kako imaju goste i da je za jednog junaka dosta ljenčarenja. To izazva opšti smijeh i oduševljenje prisutnih. Kroz gužvu se progura ona ista djevojčica koju noćas spasiše pa pruži koji cvijet prema Jovi.
„Ja nemam para, imala sam nešto malo, dao mi djed, ali je to sada sve pojela vatra. Cvijeće je besplatno, a ima ga posvuda. Hvala vam što ste spasili mog djeda i mene. Mi ćemo vam uvijek biti zahvalni“. Svi uboriše uplakana lica i gutajući knedle, ućutiše. Jovo se osmjehnu.
„Nisu bitn novci za sreću, odnosno, oni nikada nisu ni bili sreća. Važno je samo ko je kakav čovjek, ko je dobar a ko mora biti bolji, ništa više. Da sam želio pare, ostao bih tamo odakle sam došao, nikada se ne bih vratio. Ali, ja tražim nešto više, tražim dobru seljačku dušu, sreću i miran život. Ovo cvijeće i tvoj osmijeh su mi najveća nagrada na svijetu“. S osmijehom reče, a onda doda „i znate šta, nikako vas neću putiti da odete iz sela, bićete u mojoj kući sve dok vam ne sačinimo novu, mi svi, cijelo selo“. Ostali prisutni spontano počeše aplaudirati i ovacijama pozdravljati ovaj Jovin prijedlog. U taj mah starina Luka priđe Jovi i jako ga zagrli, uplakanih obraza i kroz suze izusti jedno veliko „hvala“. Isto to učini i svaki žitelj sela. Svi su prilazili, rukovali se, čestitali i molili za oprost, a Jovo i Lisac bili su dvije najvažnije osobe u selu. Svi shvatiše Jovinu veličinu i čojstvo, kao i Liščevo prijateljstvo. Možda malo kasnije, nego što su trebali, ali dovoljno brzo da učine Zemlju mnogo ljepšim mjestom za život.

Foto: Marko Marković
Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Boris Petrović

Boris Petrović
Rođen 1989. godine u Banjoj Luci. Profesor razredne nastave, zaposlen u Osnovnoj školi „Milan Rakić”. Prvu knjigu „Zavičajni muk“ izdaje 2016. godine. Dobitnik mnogih nagrada za prozu u kategoriji do 30 godina. Posebno izdvaja priznanje za prvo mjesto Devetog međunarodnog festivala za književnost „Duško Trifunović“, kao i učešće na međunarodnom takmičenju „U čast učitelju“, na kojem je nagrađen „Priznanjem za doprinos razvoju vaspitanja, obrazovanja, nauke i kulture“. Godine 2017. godine snimio audio izdanje knjige „Zavičajni muk“ u Biblioteci za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Objavljivao na portalima o književnosti, u zbornicima radova, kao i u dnevnim novinama u Republici Srpskoj.