fbpx
spot_img

Centar za integraciju mladih: Kafa koja decu sklanja sa ulice

Centar za integraciju mladih (CIM) pokrenuo je pre tri godine Kafe bar 16 u Beogradu, kao socijalno preduzeće  u kom se zapošljavaju mladi ljudi iznad 16 godina nakon što izađu iz svratišta za decu.

Dušan Jordović, menadžer lokala Kafe bar 16

Koliko je mladih zaposleno u kafiću i da li je posao finansijski održiv?

Kao i u svakom ugostiteljskom objektu na svetu, situacija je dosta teška. Bolje je, naravno, nego kad smo bili dva meseca pod ključem, ali svako skraćenje radnog vremena nama donosi smanjeno poslovanje i velike gubitke. U situaciji kada imamo četvoro mladih zaposlenih i odgovornost prema njima, morali smo da se obratimo za pomoć i zajednici koja je odlično odgovorila na našu molbu. Sakupili smo 1,35 miliona dinara donacija i to će nam omogućiti sledećih godinu dana rada, da budemo sigurni.

To nam je znak da ljudi cene naš rad i dodatni podstrek da učinimo sve da uspešno prevaziđemo probleme u kojima smo se našli. Uvereni smo da ćemo u tome uspeti. Tokom višemesečne obuke u Kafe baru 16 mladi stiču široka znanja iz oblasti ugostiteljstva. Pored toga, zbog nedostatka formalnog obrazovanja, naš tim pruža polaznicima obuke i mogućnost sticanja znanja rada na računaru, usavršavanja engleskog jezika i matematike, izgradnje komunikacionih veština i slično. Pored četvoro mladih koji su se nakon obuke zaposlili u Kafe baru 16, uspeli smo da pomognemo i drugima da dođu do posla u partnerskim kafićima, restoranima i hotelima. Do sada je njih 15 uspelo da se skloni sa ulice.

Koliko ima mladih ljudi koji su ekstremno siromašni u Srbiji?

Što se tiče opšte populacije, a prema postojećim podacima iz SILC-a (Statistics on Income and Living Conditions) koji se odnose na 2018. godinu, čak 34,3 odsto stanovništva Srbije izloženo je riziku siromaštva ili socijalnog isključivanja. Posmatrano prema faktorima rizika, 24,3 odsto stanovništva suočava se sa rizikom od siromaštva, 16 odsto je izrazito materijalno deprivirano, a 13 odsto živi u domaćinstvima sa niskim radnim intenzitetom. Čak 7,1 odsto stanovnika Srbije je apsolutno siromašno.

SAKUPILI SMO 1,35 MILIONA DINARA DONACIJA I TO ĆE NAM OMOGUĆITI SLEDEĆIH GODINU DANA RADA. TO JE ZNAK DA GRAĐANI CENE NAŠ RAD

Nažalost, zvaničnih podataka o ovoj populaciji nemamo. Naša država se ovom fenomenu, još uvek, ne obraća na adekvatan način. Oslanjajući se na istraživanje koje smo sproveli 2018. godine u 28 neformalnih naselja u Beogradu, ispitujući više od 500 porodica, došli smo do podataka da gotovo dve trećine domaćinstava ostvaruje prihode sakupljanjem sekundarnih sirovina. Ovo predstavlja naporan i slabo plaćen posao koji ljude koji ga obavljaju izlaže rizicima po zdravlje. Samo 5,5 odsto ispitanih domaćinstava ostvaruje mesečne prihode u iznosu višem od 36.000 dinara. Većina njih živi u uslovima ekstremnog siromaštva.

Koliko je dodatno ugrožen njihov položaj tokom pandemije?

Problemi koje ekstremno siromaštvo izaziva tokom pandemije dodatno su se produbili. Tokom vanrednog stanja, kada je slobodno kretanje bilo onemogućeno, rad na ulici je praktično bio nemoguć, a time je i mogućnost zarade naših mladih i njihovih porodica svedena na minimum.

Drugi veliki problem tiče se obrazovanja i nemogućnosti praćenja onlajn nastave. Mnoga deca u neformalnim naseljima nemaju ni struju, a kamoli pristup internetu, pa je važno reći da državne institucije nisu učinile ništa da se ovaj problem prevaziđe.

Pandemija je ostavila dubok trag na rad naše organizacije smanjujući finansijska sredstva, što je dovelo do smanjivanja i broja zaposlenih. Ulažući veliki napor, naš tim je uspeo da i pored manjeg broja ljudi održi sve svoje programe, te su vrata naših programa ostala otvorena za korisnike.

Kako vidite rešavanje njihovih problema u nekom dugoročnom periodu, zašto državne institucije više ne brinu o njima?

Deca i mladi koji žive ili rade na ulici jedna su od najdiskriminisanijih i najranjivijih grupa. Najčešće žive u neformalnim naseljima u barakama bez struje, vode i drugih elementarnih uslova za normalan život. Ono što bismo kao društvo mogli da uradimo jeste da ih, pre svega, primetimo i razumemo razloge zbog kojih su deca i mladi na ulici. Za većinu njih, kao i za njihove porodice, to je najčešće jedini način da prežive.

Uzimajući u obzir finansijsku situaciju i činjenicu da organizacija ne dobija nikakav novac od grada Beograda ili države, naš glavni cilj za narednu godinu je da održimo postojeće programe i na taj način ne ostavimo više od 500 dece i mladih bez osnovnog – bez svog drugog doma.

Što se tiče državnih institucija, mislim da je najbolje njima postaviti ovo pitanje. Svedoci smo da prethodnih godina postoje određeni pomaci i želja da se nešto preduzme, ali to je i dalje na veoma niskom nivou, svakako nedovoljno da se govori o bilo kakvoj smislenoj podršci. Centar za integraciju mladih od 2004. radi sa decom i mladima koji žive ili rade na ulici. Prvo Svratište za decu od pet do 15 godina otvorili smo 2007. godine i ono danas postoji na dve lokacije u gradu (na Zvezdari i na Novom Beogradu).

Izvor: novaekonomija.rs

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.