Na stoliću, ostao je pribor od porcelana,
Par tanjirića, iscrtanih jesenjim lišćem,
I jedna šoljica, slomljene ručke,
Oborila sam je, pokušavajući da imitiram ples.
Uveli karanfili, svadjaju se sa snuždenom ružom,
Koju niko zaliti nece, misle, i ona je svenula.
Sve to gleda jedan okrugli zidni sat,
Zaspao prije vremena, brojeci sate i minute,
Nenaučivši, da je život, nekad, samo tren.
Pored njega, usnula je jedna slika, sirokih ledja
Sanja, da je i dalje obučena u boje Neretve,
I da Mostarske kiše ne daju da umre bolna.
Sanja, golubovi slijeću na šešir jedne žene,
Tražeći mrvice, na njeno dlanu, izbrazdanom borama.
Ptice izlaze iz slike, ranjenog krila slijeću na stolić,
Obarajući tanjirić, a šoljica se smijala.
Sobu ispuni i jesenje lišće,
Čuh, od oluke udaraju i kiše, stigle iz Mostara
I jesen posta smrt, il je mnogo prije, smrt postala jesen
Iznenada suza kanu…jer bilo je proljeće.
