Razodjenjena u nekoliko stihova,
sjedinjena s bojama što blijede,
bez smisla, oči smislu me vode ,
dok pogled se rasipa poput vihora.
Eh, dokad živjet ću u svakoj pjesmi,
šumeći ovim tugama i bolom,
ukočena srca, s dušom golom,
dok srebrna kosa od starosti blješti?
Fijuču nemiri, šibaju me stalno,
ne znam jesam li ljubav tvoja više,
u meni kovitla se sve i njiše
al čuvam trenutke do kojih mi je stalo .
Ima li me u tvojim punim čašama vina
što usne ih slatko, pitko ljube?
Ima li me u mislima da’l za mnom žude,
dalekim dodirima gdje čežnja sniva?
Koliko još da se izlivam k’o mlijeko?
Hoću li izdržati ove tjeskobe klete?
Dok čekam, dani prolaze i godine lete —
hoću li ikad biti tvoja jedina, tvoj neko?
23. 10. 2026. – Gračanica
