13. Decembra 2019. | 00:43
Početna / Mesečina / Dan bez smijeha, uludo je potrošen dan :)

Dan bez smijeha, uludo je potrošen dan :)

Čvrsti stisak ruke. Osmijeh. Siluete nekih sretnih lica koja se tako snažno drže za ruke, ne želeći se pustiti sada, kad su se ponovno pronašla, nakon toliko godina. Mirno je. Tišina tako lijepo miriše. I sve je baš u redu, dok je stisak dovoljno čvrst. Odjednom se začuje snažan tresak. Kratka mi svjetlost prođe ispred očiju i počinjem shvaćati kako sam se upravo probudila. Da, gotovo pa prihvatljivo lijep san. Ispred očiju ponovno zabljesne. Sijeva. Odlazim do prozora ne bih li udahnula malo svježeg zraka. Tmurno je. Niti jedne zvijezde. Promolim glavu kroz prozor i snažan mi vjetar počinje mrsiti neurednu kosu.

Za tren više niti sjene ne vidim pred sobom. Oluja. Kako u prizoru ispred mojih očiju, tako i u meni. Vjetar snažno raznosi lišće i ono, sasvim slučajno, završava u mojim kovrčama. Pomislim na one ruke koje sam tako čvrsto držala maloprije. Barem u snu, ako nikako drugačije. Dok razmišljam o tome, lice mi se izvija u malen, sasvim primjetan smiješak. Da. Uvijek je tako kad pomislim na njega. Smiješna sam, pomislim. Da. Neki su nam ljudi u životu poput magneta. Bez obzira na to koliko se opirali, postoji neka puno jača sila koja ih vuče k nama. Koja nas vuče k njima. Uvijek sam si to pokušavala objasniti analizirajući svaku moguću sitnicu. Cijepajući događaje na najmanje moguće dijelove. Više ne. Sve ono što me sada, u ovom trenutku ne čini sretnom, trpam u prastari kovčeg koji je igrom slučaja završio pod mojim krevetom. Da. Nekad mi se čini kako će stvari početi ispadati iz njega. Kako će se vratiti tamo odakle sam ih otjerala. Sjednem na njega i tako napravim barem mrvicu mjesta. za još pokoju lošu stvar koja mi ne treba.

I opet je sve u redu. I srce mi je na mjestu. Srce mi je na mjestu jer znam da nema smisla. Ne smijati se. Svijetu. Osobama oko sebe. Jedan me prijatelj davno naučio da, ako svijetu poklonim samo jedan osmijeh, on će mi osmijehom uzvratiti. Ispočetka nisam shvaćala. Zatvorila sam u onaj kovčeg i neke stvari koje su me činile živim čovjekom. Samoj sam sebi uskraćivala život. Zbog straha. Od drugih. Od same sebe, valjda. Tek sam nedavno počela shvaćati koliko sam bila u krivu. Koliko sam sreće samoj sebi uskratila pred strahom od nepoznatog. Da. Imao je pravo. Svijet ti zbilja uzvrati osmijehom, ako pokažeš samo mrvicu dobre volje. Mrvicu sebe. Na svom sam putu zaticala mnoge ljude koji su mi po osamljenim putevima pružali ruke. One koji su svoju gorčinu pokušali prenijeti na mene. Uvjeriti me da je svijet u potpunosti loše mjesto. Ljude koji su mi pokušali trpati riječi u usta. Natjerati me da gledam svijet njihovim, pomalo ogorčenim očima. Naučiti me mržnju vraćati mržnjom. Ne voljeti u strahu od povrijeđenosti. Uzmicati od davanja sebe. Svakog bi se puta u takvim situacijama sjetila onog osmijeha. Onih ruku iz mog sna koje definitivno nisu bile takve. One osobe u mom životu koja me naučila da je osmijeh nešto što ti nitko nikada ne može uzeti. Istovremeno, on je, nažalost, i ono što najviše boli druge. Nesretni ljudi uvijek žale za srećom sretnih. Možda zato i vole druge učiti na mržnju.

Svijet bi definitivno bio bolje mjesto kad bismo se više smijali. Onako luđački, bez razloga. Bez potrebnog razloga za smijeh. Zašto bismo uvijek morali imati razlog? Slijediti životne protokole. Pravila. Hodati kao po špagi koju su nam drugi nametnuli. Trebalo bi se odvažiti. Biti drugačiji. Danas je, nažalost, za to potrebno puno hrabrosti. Sretna sam jer imam prijatelje koji su hrabri. Hrabriji od svih onih akcijskih junaka koje često vidimo na tv ekranima. Što imaju hrabrosti na svoja, ponekad tužna lica, nabaciti osmijeh. Sjesti na onaj kovčeg iz kojeg vire uspomene. Obrisati prašinu od pijeska u koji su posrnuli. Da. I sama sam takva. Znam da je pobjeda koju sam odnijela pred strahom od života zapravo moja pobjeda života. Žao mi je onih koji se boje. Rizika. Osmijeha. Mog. Ili pak vlastitog. Žao mi je jer zamišljam koliko je tužno u njihovom malom, sivom svijetu. I u ovom se trenutku moje usne izvijaju u veliki, najveći osmijeh. Da. Za sebe svakako mogu reći kako sam sretna osoba. Unatoč svim padovima. Na kraju krajeva, nije teško pasti. Teško se ustati i načiniti prvi korak. Sada znam da to mogu. Sa osmijehom na licu. Osmijeh je definitivno prozor kroz koji proviruje sva ljepota duše. Nisam to shvaćala dok nisam upoznala osobu koja me naučila onoj konstataciji o svijetu i njegovu uzvraćanju osmijehom. Moj je prijatelj definitivno osoba sa najljepšim osmijehom na svijetu. Upravo zbog toga jer je to osmijeh koji zrači onom vrstom topline za koju sam bila uvjerena kako više ne postoji. Kako je ljudi nisu više sposobni dati. Onako, čisto bez razloga. Nesebično. Smijati se ljepoti života. Jednostavno znati da si ustao nakon prospavane noći, da ti ptice pjevuše pod prozorom. Smijati se ljepoti uživanja u sitnicama. Mislim da sam upravo zavireći u njegovu dušu počela ponovno vjerovati. U ljude. U ljubav prema njima. U konstataciju da osmijeh ima apsolutnu premoć nad svime. Svakom tugom. Svakim problemom. Da. Nasmij se luđački životu. Ako ništa drugo, barem ćeš ga zbuniti nakratko. Vidim to svaki put kad pogledam u taj, valjda najiskreniji osmijeh na svijetu. Da je upravo on ono najbolje što nekome možeš pružiti. Čak i ako ga netko drugi ne može pružiti tebi. Čak i ako te ljute, ako ne zaslužuju, osmijeh je definitivno stavka koja govori o tvom, a ne njihovu dostojanstvu. Nasmijem se i na samom kraju. Najvažnija je lekcija naučena. I što je još važnije, usvojena. I zato, hvala na osmijehu :) a_day_without_laughter_is_a_day_wasted__inspirational_-_laughter_sign_d42b8dc9

Share on Facebook
Facebook
Novakujem

O autoru: Barbara Alvađ

Barbara Alvađ
Studentica sam 2. godine diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Rođena sam 2.7.1991. Pisanjem se bavim već nekoliko godina. Zahvaljujući borbi sa svojom emotivnošću, zaljubila sam se u pisanje i jednostavno tražim priliku da se moje riječi čuju i dalje. Ne kako bi dobila potvrdu da one nešto znače, jer meni znače neizmjerno, već kako bi se uvjerila mogu li njima doprijeti do drugih ljudi.