fbpx
spot_img

Deca na raskrsnici: Rad „na leru“

Govorili smo ranije o socijalizaciji dece i načinima na koje se to (ne)radi. Međutim, nije poenta samo u tome, već je potrebno da se omladina na neki način i okupira, odnosno da se zabavi i potroši vreme na sport ili neku kulturnu delatnost i da za to vreme neće biti na ulici. Ukoliko posmatramo statistički period od pre pedesetak godina do danas, naići ćemo na vrlo interesante podatke.
Koliko su, sredinom šezdesetih bile aktuelne sportske aktivnosti govori informacija da se tada išlo na tzv. „selekciju“, odnosno,nakon završene osnovne škole (a i ranije), bila je najprirodnija stvar, takoreći podrazumevalo se, da se klinci „raštrkaju“ na različite grane sporta i kulture. Primera radi, u šabačkoj „Mačvi“ nalazilo se i po 200 dece iste generacije, koji su se međusobno takmičili, pa se od njih birala najjača selekcija. Danas nije ni približno tako. Zatim, postojalo je tradicionalno takmičenje između srednjih škola, redovni turniri, sada takođe zapostavljeni i uglavnom zaboravljeni. Od sredine do kraja osamdesetih postojao je naročito raširen pokret tzv. kulturno-prosvetnog amaterizma: po selima su bile sekcije folklora, drame, recitatora, šaha, pevanja… Sve su šanse da, čast izuzecima, razmišljanje pa čak i minimalan umni napor danas predstavljaju globalni problem, odnosno, današnji klinci rade „na leru“: usvajaju samo one poslove gde ne treba zapeti, nema nikakvog naročitog truda, ali zato tate i mame svesrdno zapinju na poslu da bi time iškolovali svoje ljubimce. Za to vreme deca po ulici rade sve i svašta, o čemu je bilo i biće reči u ovim rubrikama. Na taj način do svojih ciljeva dolaze na najlakši, najbezbolniji i najjednostavniji način i žive, što bi se reklo, „u ladovini.“
Naravno, sve je to privid i vrlo brzo ispiše se tragična poruka: ko brzo živi, brzo i umire. Zaglibi se u drogu, alkoholizam, prostituciju. I ma kako brutalno ovo zazvučalo, morate prihvatiti surovu sliku današnjice. Žmureći pred jasnim i neminovnim činjenicama samo podstičete njihovu ekspanziju, ako ništa drugo, a ono ne čineći apsolutno ništa. Mislite da preterujem? Šta onda kažete na podatak da samo u Šapcu ima oko 1000 registrovanih (a ko zna koliko neregistrovanih) narkomana i HIV- pozitivnih osoba?!?

Boško Živanović
Boško Živanović
Rođen je 1988. u Šapcu, gde je završio osnovnu školu i srednju, Šabačku gimnaziju. Masterirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, sa zvanjem profesora srpskog jezika i književnosti. Do sada je objavio nekoliko knjiga poezije i proze (za decu i odrasle, a dopisnik je i lokalnih šabačkih novina: „Podrinskih“ i „Glasa Podrinja“ . Lektor je, pesnik i jedan od urednika prestižnog časopisa za decu „VITEZ“ iz Beograda. Pored pisanja, bavi se i komponovanjem autorskih pesama. Živi i radi u Šapcu.