fbpx
spot_img

EDI MATIĆ – književnik iz Splita

 

foto jj
– Rođen 1962., studirao elektrotehniku, živi i radi uglavnom u Splitu. Član Upravnog odbora Hrvatskog društva pisaca, počasni član P.E.N. centra BiH.
– Do 2011. vlasnik agencije za grafički dizajn, organizaciju koncerata, glazbenu i video produkcijom; Pokretač i koproducent mjuzikla „Sarajevski krug“ (postavljenog u 10-ak zemalja Europe i Amerike); 2008. – pokretanje Udruge za promicanje kulture i umjetnosti – Kurs, a zatim projekta Writers in residence

– 2012. samostalna izložba fotografija u galeriji Art Point u Beču;
– 2012. samostalna izložba fotografija u Fotogalerie im Rathaus u Grazu
– izložba fotografija Forum Europa – Leipziger Buchmesse

– Kratke priče i poezija objavljene u zbirkama i časopisima (Crna Gora, Njemačka, Austrija, Turska, Srbija, Makedonija)

– Roman „Ovdje fali ženska ruka“ (Naklada Ljevak, 2008). Kao rukopis ulazi u finale VBZ-ovog natječaja za neobjavljeni roman 2007; 2008. nominiran za nagradu Kiklop, a zatim u užem izboru za nagradu T-portala.

– Roman „Grimalda“, (Naklada Ljevak, 2012.). Književna nagrada Steiermärkische Bank, objavljivanje romana u Austriji;
2015. – Očekuje se makedonsko izdanje

 

Sinoć, kad sam je vidio

Stislo napolju. Još jučer tek sramežljive usamljenice, danas već kuražne pahulje vijaju, kače se po granama s ogromnim iskustvom, kao da im nije prvi put. Pa onda dalje, po uličnim svjetiljkama, krovovima, čak se i samotnim čvorcima u letu hvataju na krila, nalik cirkusantima ekvilibriraju po žicama.
Poražen bjelinom koja se razlijeva po gradu poput mrlje iz animiranog filma, utrčavam u knjižnicu i otresam ledene grudvice s rukava. Mislim da bih ovdje mogao pričekati proljeće. Uz neonsku rasvjetu, knjige i toplinu starinskih radijatora, zapečenih na zidovima.

Dobra večer, dobra večer. Pokušaj kurtoaznog pozdravljanja mi zapinje u grlu nakon susreta s očima knjižničarke za pultom. Mora da je nova. Nisam je nikada vidio. Ma, za pravo reći, do sada nisam ni vidio ovakvu djevojku. Ili ženu. Možda i jesam, ali sam ih u trenu sve zaboravio.

Unutarnjim termoskenerima mapiram veliku prostoriju i pronalazim odgovarajući kutak. Stol s jednim sjedećim mjestom i zakrivljenom lampom žućkastog svjetla prosutog po izlizanom drvu. Odlažem torbu, gasim mobitel, odabirem današnju knjigu. Raspoloženje koje mi je utjerala zima, odvuče me prema narančastoj, umalo vatrenoj naljepnici s oznakom Timesovog hita. Preporuka kaže: Napet roman sjajnog ritma, ispripovijedan velikom emotivnom delikatnošću, okrunjen snažnim, neočekivanim završetkom. Ne vjerujem da ćete ustati dok ga ne završite. Hajde da vidimo… Ann Patchett, Bel Canto.

Satima se nisam odvojio od nje. U stvari, ležala je otvorena preda mnom, a da je nisam ni pogledao. Valjda nitko do sada nije tako ignorirao neku knjigu, nepriznavao njeno postojanje, obezvrijedio talent autora, trud urednika, lektora, dizajnera, tiskara, distributera i preprodavača diljem svijeta. Gledao sam u smjeru pulta i nove knjižničarke. Netremice, poput strpljivog astronoma koji škilji u okular teleskopa, promatrajući svaki, i najmanji pokret u svemiru. Mislim da nisam ni disao. Samo sam lijevu nogu jednom pomaknuo, kada je obamrlost prešla u ukočenost i postala previše bolna.

Ona se njihala na svojoj sjedalici u ritmu neke, samo njoj poznate pjesme, prebirala po arhiviranim kartonima, listala vraćene knjige, pogledavala kroz prozor, namještala maramu oko vrata, ustajala i vraćala nekakve knjige na police. O, da, ustajala. Zbog tih trenutaka nisam smio trepnuti, izgubiti ni jednu zraku svjetla koja će je oslikati na mojim mrežnicama. Koraci joj ne dodiruju tlo, gazi po lelujavoj pamučnoj stazi koja se umilno ugiba pod njenim nogama.

Svjetlost lampe je zatreperila, pa ispustila zadnju nit svjetlosti uz tihi hroptaj. Ugasla žarulja može biti dovoljan razlog za moj odlazak do pulta. Alat kojim ću otvoriti vrata još većoj žudnji. Katalizator našeg spoja. Ako se uopće usudim pomaknuti i sakupiti hrabrosti za takav manevar. Ipak se pridižem od stola pazeći da ne napravim buku, oslonjen znojnim dlanovima na naslone sjedalice. Prignječim đonovima svoju neodlučnost na tepih i zakoračim. Podigla je pogled prema meni. Da li slučajno? Možda se i ona obradovala ovoj prilici, koju nikad sama ne bi isprovocirala? Trnci projure od ramena prema koljenima, ali sada je kasno za povlačenje. Slijedi novi korak, još odlučniji i spremniji. Iza police s knjigama proviri knjižničarka koju do sada nisam primijetio i postavi mi se na put, sa svih svojih sto kila, predebelim naočalama i džemperom pod koji bi se mogla skloniti četa izviđača.
Jedna žarulja u njenoj ruci, druga u mojoj, umalo su se kucnule kao za zdravicu. Gleda me malo u oči, malo u drhtave ruke.
– Ja baš krenula da zamijenim tu lampu. Od jučer žmirka i ne radi kako treba.

Ne sjećam se da li sam joj zahvalio ili je mrmljajući prokleo, kao autobus koji pred nosom pobjegne. Spuštam se natrag na svoje mjesto, dotučen od jedne obične, revnosne radnice pred penzijom, koja je baš danas morala misliti o glupim tehnikalijama. Onaj pogled s pulta se nekoliko puta spuštao i ponovo vraćao na nas, pržeći svaki moj izloženi djelić kože.
Tvrde korice Bel Canta, sada se čine kao jedino za što se mogu uhvatiti, dok između njih, umjesto sadržaja vidim samo svoju glavnu junakinju kako i dalje prebira po kartoteci. Poprilično napeta knjiga, dobro su napisali na poleđini.

U jednom trenutku joj postaje prevruće. Širokim pokretima odmotava maramu koja je prekrivala ruke, ramena, grudi i leđa. Prestravljeno sam je htio upozoriti da će gruba svila marame sigurno izderati nježnu put. Htio sam je zamoliti da to ja odradim pažljivo, polako, nježno. Otkopčana tri gornja dugmeta otkrivaju dugačku vratnu tetivu, zategnutu kad zakrene glavu u lijevo i otkrije sazviježđe madeža na sedefnom vratu. Asterizam Velikog medvjeda, Ursa major, moja čarobna mapa za putovanje po nebu mašte iz kog nema povratka.
Prsluk boje krvi i pod košuljom grudi, obuzdane napetim zlatnim kopčama. Provjerava ispod oka ima li znatiželjnih pogleda iz dubine sale, pa raskopčava jednu od njih.

Moja knjiga čeka na bilo kakav znak da će danas biti pročitana. Zavaravam je povremeno prebiranjem listova. Knjižničarka se protegne da odloži nekakav papir, a ja stisnem korice kao da cijedim limun. Kad nakrivi rame, ja knjigu privučem bliže, ona okrene glavu, ja okrenem list, prekriži noge, ja umrem.

Zaboravio sam na proljeće, ali znam gdje bih proveo zimu. Kao u pjesmi iz onog filma – Pod tvoj jelek, tu da zimujem; Bele grudi, tu da letujem…

 

IPAK

Mi nismo nikada
zajedno išli u kino.
Nismo kupovali cipele, smrzavali se na buri,
zajedno oprali veš, računali koliko novca imamo.
Nismo sjedili uz Senu, brčkali noge na Bohinju,
šetali po Rivi, grijali se uz vatru kamina.
Nismo nikad, zamisli, ni u Zagrebu bili,
nismo čekali tramvaj, ni otišli na koncert.

Mi nismo nikada
zajedno čekali Novu.
Nismo kitili božićno drvce, skrivali poklone,
pozdravljali susjede, praznili ormare.
Nismo si nikad rekli srednje ime, najdražu pjesmu,
pretrčavali cestu, ljubili se pred tvojim ulazom,
razbijali uskršnja jaja, šaputali na šalteru banke.
U stvari… mi nikada nismo bili zajedno.

Mi nismo nikada
zajedno preboljeli gripu.
Nismo išli na večeri poezije, tražili posao,
čitali knjigu, zamijenili probušenu gumu.
Nismo starili zajedno, bili mladi zajedno,
osjetili mirise šume, ni vidjeli Prag.
Nikada nismo proveli noć u planini,
gledali izloge, sadili cvijeće, ispraćali mrtve.

Dovraga, zašto mi sve to
toliko nedostaje?

 

Prethodni tekstMali veliki čovek
Sledeći tekstFotografija dana
SCUOLA DI POESIA - SCHOOL OF POETRY
SCUOLA DI POESIA - SCHOOL OF POETRY
Škola poezije okuplja pesnike sveta u ime poezije. Osnivač: Cav Silvano Bortolazzi