fbpx
spot_img

Epopeja o stihovima

Malo je onih koji su ljubitelji sedenja u školskoj klupi. Naposletku, znaju šta ih čeka – dogegaće se dežmekasta pojava predavača ili predavačice, tresnuće dnevnikom o sto, a onda nastupa ili dosada ili panika. Dosada je kad se uči štogođ novo, panika je kad je ili usmeno propitivanje ili kontrolna vežba. A najgore su one kontrolne vežbe iz maternjeg jezika gde dobijete neko delo kao temu i morate da brstite o istom, najčešće onako kako stoji u udžbenicima i nikako drugačije. No, to me podseti na jedan podesan primer iz mog rodnog mesta, gde je tema za pismeni zadatak bila „Šta je to hrabrost?“, a gde je majstor bukvalno napisao jednu reč – „Ovo.“ Dobio je trojku.

Da sam nekom ispričao ovo uživo, propratili bi me pogledi sumnje, tipa „ajd ne seri, pobratime, kao da bi se tako nešto desilo“. Interesantno je da se neko iz Bugarske setio da sličnu situaciju predstavi u stripu. Paradoksalno, taj neko je spisateljica koja redovno sastavlja edukativni materijal upravo za decu, a crtež dolazi od autorke koja i sama vodi školu stripa.

foto: Ana Cočeva, sa zvaničnog profila www.behance.net/rikae

Iz izdavačke kuće „Tačkica“ (sa geslom „misli pre nego što porasteš“) izašao je strip „Orelat, Vrabetsat I kapchukat“, u slobodnom prevodu „Orao, vrabac i kapljice“. Na naslovnoj vidimo enormnog orla naizgled odevenog u prefinjeno odelo, sa naočarima na kljunu i ponosnim pogledom uvis. Odmah do njega je omanje vrapče sa nekim papirom u kljunu, premda ne vidimo šta na istom piše (ako išta i piše; o tom potom). Predivni akvarel ističe ovaj crtež koji, naizgled, ima primese Diznijeve stilizacije, manga stila, i tek taman primetnog realizma (mahom u postolju ispod ptičica). Ovaj neverovatni crtež se proteže duž celog albuma, sa neverovatnom ekspresivnošću likova, izvanrednim eksterijerima, i onomatopejama koje bi Hirohiko Araki zavoleo na prvi pogled. Pritom, dijalozi teku lepo, gde čak i ako imate poteškoće sa bugarskim jezikom (taj sam), možete da pratite priču bez puno muke. Naravno, samo štivo je pisano za decu, što, da se razumemo, nikako ne umanjuje njegovu vrednost (štaviše, podiže je jedno tri nivoa više).

E sad, kako smo dobili ovako odličan blend priče i crteža? Pa, valjalo bi se na tome zahvaliti autorkama koje su ga zgotovile. Scenario je pisala Zornica Hristova, dok je Stefan Rusinov ispomagao oko koncepcije priče. Hristova je etablirana autorka knjiga za decu i mlade, kao i angažovana spisateljica i, naravno, jedan od čelnih ljudi iza same izdavačke kuće „Tačkica“. Kao neko ko je intimno upoznat sa obrazovanjem dece, Hristova ne samo da vodi priču na prirodan i neusiljen način (dijalozi kod nje, na primer, zvuče kao da zapravo prisustvujete razgovoru, nisu filmski i lažirani, nema patetike, itd.), već uspeva i da prenese koncepte iza ideje na kreativan način. O tome nešto više kada se udubimo u radnju stripa.

Valjalo bi pomenuti crtež, a za ovakvo delo samo jedna autorka je mogla da se uklopi. Što bi naš strip autor Geza Šetet rekao, a što ovde parafraziram, mogla je samo ona i niko drugi. Ana Cočeva je čitaocima na Tapas-u poznata kao Rikae, sa bezmalo pet „serijala“ uredno postavljenih i sa hiljadama pregleda. Ljudima kojima je potreban stručnjak za crtanje će biti pravo malo otkrovenje, s obzirom da je svoje veštine oštrila na najboljim akademijama u Španiji, Velikoj Britaniji i Estoniji (kao i u rodnoj Bugarskoj). Polaznici „Manga akademije“ u Sofiji je znaju kao predanog predavača sa izvanrednom radnom etikom. Čak je i srpska plejada strip autora, starih koliko i novih, imala prilike da je upozna u Leskovcu, na Balkanskoj smotri mladih strip autora. Igrom slučaja, tu sam uspeo i da nabavim svoj primerak „Orla, vrapca i kapljica“ sa sve posvetom, kao i da razmenim jedva dve rečenice s autorkom (naposletku, morala je da putuje ranije natrag).

foto: Ana Cočeva, sa zvaničnog profila www.behance.net/rikae

Uglavnom, za Cočevu se može reći da je izuzetno radina i vredna, što se da videti i po kvalitetu njenih radova. Ekspresivnost njenih likova i dinamika kojom raspolažu prosto iskaču sa stranice, pa makar na sceni bilo dvoje mladih ljudi kako setno gledaju u neku tačku van kadra. I naravno, sve ovo dolazi do punog izražaja u ovom stripu, gde vrcav scenario Hristove dopušta ilustratorki da se poigrava i sa vizuelnim pripovedanjem (od kadriranja do dizajna likova) i sa odabirom boje i sa odnosom svetlo-senka.

E sad, šta je radnja stripa „Orao, vrabac i kapljice“? Pa, ukratko, ovo je epska priča o tome kako treba razumeti poeziju. Glavni lik je vrabac koji ide u školu, sa masom drugih ljudi i životinja, i za vreme jednog pismenog zadatka kod učiteljice Tanetove počinjava kardinalni zločin. Naime, kod ove učiteljice se očekuje da njeno mišljenje o pisanom delu bude mišljenje koje svi učenici moraju da dele – paradoks kakav se prečesto sreće u osnovnim i srednjim školama, a bogami i fakultetima, širom Balkana. Tema pismenog zadatka je „Zašto mi se sviđa pesma na strani 157 u udžbeniku?“, a vrapčev odgovor je bolno iskren i nimalo lak u toj situaciji – „Ne sviđa mi se.“ Učiteljica onda odnosi pismene zadatke kući da ih pregleda, a vrapca uhvati panika i, željan da ispravi svoj rad, za pomoć pita svog prijatelja, (bukvalno) metalnog orla koji čuči na Orlovom mostu iznad reke Petrovske u Sofiji. Odatle počinje epopeja gde se mnogo likova naređa i sučeljava – orao čeličnih uverenja i principa, bela vrana s imenom Tićemikažeš (vrištao sam od smeha kad sam ovo ime prvi put pročitao), nekoliko debelih i masnih zloćudnih golubova (koji su, o ironije, deo društva zvanog Savez Simbola Mira, ili SSM), podjednako debela mačka Hič, magične mrvice hrane u parku, banda mačaka u istom tom parku, titularne kapljice vode koje mudruju o poeziji, statua boginje pobede, statue lavova pored statue boginje pobede, i naravno jedno malo vrapče u sred toga. Svojim delovanjem, vrabac dolazi do svog kontrolnog zadatka, ali šta se dešava posle – to ostavljam na vama da pročitate.

Ono što ne ostavljam, što moram da podelim, jeste svesno podučavanje čitaoca o nekim osnovnim načelima poezije. Hristova kroz britke i inteligentne dijaloge pokazuje čitaocima šta su metafora, stihovi, daktil, amfibrah, jampski pentametar, trohej, anapest, aliteracija, slobodan stih, akrostih, te sama epska poezija. Primera radi, kapljice će pokazivati kako se kreće metrika u pesmi kapanjem na mačke, a iste te mačke će, pre toga, pričati u aliteraciji. U jednoj posebno interesantnoj sceni, orao će pitati vrapca da pročita pesmu ponovo i vidi da li nema tu neki akrostih, na šta će vrabac pročitati početna slova i dobiti rezultat u vidu nemuštog jezika, nešto tipa „ŠGAHTTK“. Poetski, nema šta. No, mada je ta scena meni draga, nije ni približno genijalna onoj gde se, da bi objasnile metaforu, Hristova i Cočeva služe ilustrovanom mapom Sofije sa sve likovima koji tu metaforu bukvalno pokazuju, sobom ili oko sebe.

„Orao, vrabac i kapljice“ je delo kakvo je nužno školama svih nivoa obrazovanja. Nažalost, veliki broj stripova koji ide u edukativne svrhe se sastoji od očajnih radova koji potcenjuju dečiju maštu i kapacitete za shvatanjem nekih suptilnijih pojmova. Naravno, daleko od toga da im treba servirati nešto teže poput „Nadzirača“ Alana Mura ili „Monster“ Naokija Urasave, ali ne treba im prilaziti ni infantilno. Hristova je našla pravi balans između kvalitetnog pripovedanja u stripu i kreiranja adekvatnog obrazovnog sredstva. Uz to, Cočeva je izvukla svoj maksimum po pitanju stila, koji je taman toliko pristupačan mladima da ih zaintrigira i da bude marketabilan, a taman toliko slobodan da dozvoljava samoj umetnici da se raširi i da njen talenat dođe do izražaja. Primera radi, i sama je naglasila koliko joj je bilo važno da onomatopeje, kao i druge naglašene reči, ilustruje „from scratch“ i da moraju biti upravo na bugarskom. Ukratko, ove dve dame su od početka do kraja znale šta rade i rezultati govore za sebe.

Da se ja išta pitam…pa, ovaj svet bi otišao u tri lepe prilično brzo (a Milostiva Gospođica Corona-Chan bi bila samo nusprodukt toga). No, da se pitam konkretno oko strip izdavaštva, pod hitno bih strip album „Orao, vrabac i kapljice“ preveo na sve moguće jezike ovog brdovitog poluostrva i poslao kao obrazovni predložak što večem broju akademskih institucija. Ovakva štiva su savršen motivator za učenike, odlična priča za strip sladokusce, praznik za oči ljubitelja dobrog crteža, i pre svega dokaz da još uvek ima načina da se nešto nauči putem devete umetnosti a da taj proces ide prirodnim i spontanim putem. U tom smislu treba da budemo poput metalnog orla i da ne popuštamo u našim principima. A trebalo bi, barem kao umetnici, da budemo pomalo i poput vrapca – treba se izazvati status quo, makar bio i dobar prema nama. Nikad se ne zna čime će taj eksperiment rezultirati.

foto: Ana Cočeva, sa zvaničnog profila www.behance.net/rikae
Ivan Veljković
Ivan Veljković
Misli o stripu, pokatkad i filmu, bačene na digitalni papir i puštene u etar.