Odkada sam napustio Sarajevo i preselio se u Republiku Srpsku, imadoh sreću da upoznam ljudinu od čovjeka. Bio je onižeg rasta, širokog lica i jakih čeljusti. Snažan, i za svoje godine nevjerovatno okretan. Nemirnim pogledom neprestano je tražio nesklad, kako bi ga vrijednim rukama u sklad vraćao. Ko zna, možda rad s vremenom čovjeka sebi prilagođava i utisne neizbrisivi pečat. Sa strane sam gledao kako s lakoćom popravlja polomljenu stolicu ili uočava manu u zidu pored kojeg je prolazio, а koju drugi nisu ni primjećivali. Tada shvatih da taj čovjek u svom okruženju ne podnosi nered. Sve oko njega moralo je imati svoje mjesto, svoju mjeru i svoj pravac.
Brže nego i pomislih, od poznanika postali smo bliski prijatelji. S vremenom sam sve češće odlazio u njegov restoran. Naši razgovori nisu bili predugi, ali ni prekratki — taman da se bolje upoznamo i vrijeme na obostrano zadovoljstvo potrošimo. Sklonjeni od ulične vreve, u tihoj zavjetrini pretresali smo svakodnevne sitnice, ali i krupne životne istine.
— Znaš, Željko — govorio bi uz kafu, dok je brisao tešku staklenu kriglu žuljevitim, krupnim dlanovima — čovjek ti je kao kriva daska. Ako ga na vrijeme ne ispraviš, poslije ga možeš samo slomiti. Ali dok god ima imalo zdrave misli u njemu, vrijedi se potruditi.
Ja se nasmijah, osjetivši da kroz te jednostavne riječi zapravo progovara duboka i iskonska mudrost našeg čovjeka. I danas se moja maksima tiho iz tijela iskrade, podsjećajući na urezanu sliku: godine su kao odijelo koje se prema tijelu kroji, a Milan je svoje odijelo ponosno nosio, s mjerom krojača koji nepogrešivo zna procijeniti granice svojih mogućnosti. U kratkim razgovorima krojili smo prijateljstvo koje ni daljina ni vrijeme nisu mogli rašiti. To su bili čvrsti šavovi, ojačani nitima uzajamnog poštovanja.
Poslije desetak godina i teškog gubitka bračnog druga, odlučih da se ponovo preselim, ali ovaj put u daleku i za naše uslove hladnu švedsku. Tamo, po ko zna koji put, počeh život iz početka, na golom, nepoznatom tlu i među tuđim ljudima. Dolaskom u tu hladnoću očekivah otrežnjenje, а s njim i brže promjene, jer mi godine više nisu dozvoljavale korake u mjestu. Nakon tri mjeseca počeh raditi i nastavih sa ličnom preobražajem. Čovjek koji izgubi tlo pod nogama često osjeća potrebu da mijenja vlastiti izgled, kako bi dokazao i sebi i drugima da još uvijek vlada svojom sudbinom. Kratku kosu zamijenio sam dužom, vežući bijele vlasi u rep da se na mladost podsjetim. Vrijeme je prolazilo, а ja minđušom i uho ukrasih. Svjesno se mijenjajući, gradio sam štit od sitnih mladalačkih hirova protiv neumoljive starosti koja je uveliko kucala na vrata.
Svako jutro u ogledalu sam posmatrao novog sebe i pitao se hoće li me stare ulice prepoznati. Te promjene bile su moja vrsta unutrašnjeg skrovišta, dok je vanjski svijet tražio da postanem samo jedan poslušan, sterilni dio hladnog sjevernog stroja. S repom i zlatom na uhu, čuvao sam dijete u sebi koje tvrdoglavo odbija da postane prazna kutija bez kolijevke i sjećanja. U sebi sam ponavljao: „Ako zadržim privid mladosti, zadržaću i zavičaj.”
Prolazile su godine prilagođavanja, mukotrpnog rada i stvaranja prije nego što bih ponovno otputovao u Republiku Srpsku. Po dolasku, noge su me same vodile do Milanovog restorana. Kao i uvijek, stajao je naslonjen na šank. Njegov pogled, oštar i naviknut da bilježi nove promijene u sali, zaustavi se na meni. S nevjericom me odmjeravao od glave do pete, a onda se, naglo nesiguran okrenu. Stoji, ali ne prilazi. Oči mu se suziše, vidio sam kako u mojim crtama lica grozničavo traži ono davno ostavljeno uporište. Sijedi rep i bljesak zlata na uhu stvarali su nepremostivu maglu između naših svjetova.
Tišina je postala teška, gusta i neprozirna poput mutnog, zamagljenog okna. Njegova ćutnja ošinu me jače od najjače sjeverne vjetrine. U nijemom trenu obojica smo mjerili provaliju koju su između nas iskopale prošle godine i velike udaljenosti. Milan nervozno pogleda prema konobarici koja je pored njega slagala oprane čaše, tražeći u njoj slamku spasa s kojom će riješiti nelagodu.
— Maro — prošapta Milan, a glas mu poprimi unutrašnji nemir koji je rijetko pokazivao. — Zažmiri, pa ponovo pogledaj tamo prema vratima… Da li je ono Željo što sa društvom sjedi? Il’ me oči u starosti varaju, ili nam vjetar donosi neke čudne, nepoznate goste?
— Gazda… meni ne liči na onog čovjeka što je odavde u svijet otišao — reče odmahujući glavom. — Ovaj kao da je iz nekog sasvim drugog filma kod nas zalutao. — Zatim napravi korak u stranu, zaklanjajući se od sunčevih zraka koji su kroz prozor nježno milovali lice. — Ali sačekaj… sad kad se bolje zagledam u te oči… možda i jeste, on je, gazda! Baš se doоobrano promijenio. Ne čudi se što ga nisi na prvu prepoznao. Daljina čovjeka prepravlja, a vrijeme ne oprašta. Pogledajte samo taj rep i ukras na uhu. Donio nam je komad tuđeg, hladnog svijeta. Kao da je tamo, na sjeveru, izrastao u potpuno drugog čovjeka.
Primijetivši njihovo komešanje, ustao sam i prišao šanku, čvrsto gazeći preko crno-bijelih pločica, koje su u tom trenutku izgledale kao crno-bijela polja naših sudbina.
— Dobar dan, gazda! — rekoh, trudeći se da sakrijem uzbuđenje. — Zar me više ne poznaješ, ili su nas zli jezici zavadili? Zar se prijateljstvo tako lako zaboravlja?
— Baš sam pitao Maru jesi li ti, možda si i primijetio — reče pružajući ruku, dok mu se sa lica brisala nepotrebna sumnja, ustupajući mjesto ugodno tiplini. Stisak mu je ostao čvrst, snažan onaj kovački, ali u očima se vidjelo da grozničavo pokušava spojiti moj stari i novi lik. — Dobro nam došao, dragi moj prijatelju! Velike si, bolan, promjene na sebi napravio. Taj rep, ta minđuša… Godine si prevario, u mladost se vratio! Da sam te na ulici sreo, pomislio bih neki momak što kavgu i nevolju traži, a ne stari, dobri moj prijatelj. Ma, šta ti bi, čovječe — nastavi kroz onaj svoj prepoznatljivi smijeh — možda si tamo u toj Švedskoj pronašao neki lijek protiv starenja? Odmah kazuj, kolika je cijena?
— Nije to lijek, moj Milane — odgovorih s gorkim osmijehom, a ruko mi nesvjesno minđušu dotaknu. — Ona mi je odbrambeni mehanizam, moj oklop. Tamo daleko, kad čovjek ostane sam pod tuđim i sivim nebom, mora izgraditi neki bedem da ga tuđina ne samelje. Moj rep i minđuša samo su inat ubrzanom vremenu koje teče neuporedivo brže u sredini gdje me ne poznaju.
On se nasmijao onako šeretski, punim plućima. Bio je to smijeh prkosne prolaznosti, koji se nije sklanjao s puta ni starosti ni životnoj nepogodi. Dok je restoran mirisao na prženu kafu i domaći hljeb, nismo ni slutili da se obruč vremena oko nas neumoljivo steže i da je ovaj susret bio posljednji zajednički prkos sudbini.
Vrijeme je brzo prolazilo u sadržajnom i toplom druženju, ali prije nego što sam i pomislio, došao je čas kada sam ponovo morao kofere pakovati i sa suprugom se sjeveru vratiti. Korona i globalna previranja godinama su odlagali moj povratak voljenom kraju. Prošlo je pet dugih, sivih godina kada sam se ponovo pojavio na gradiškim ulicama. Hodajući kroz centar grada, ugledah Milanovog sina. Zastadoh da se pozdravimo. Na tren ga pogledah u oči, podsvjesno tražeći u njegovim crtama lica odraz mog starog prijatelja.
— Gdje ti je otac i šta radi? — upitah nestrpljivo. — Je li još uvijek onaj stari, neprikosnoveni gospodar restorana, što nesklad u sklad vraća?
Mladić me pogleda, a lice mu odjednom poprimi drugu boju. Duboko uzdahnu, a taj uzdah podiže sav teški mulj s dna mog pamtila. Tiho, skoro šapatom, progovori:
— Moj Željko, on više ne traži nesklad…. Ide po gradu, a kada se umori, sjedne na klupu i broji golubove po krovovima. To mu je sad i posao, i odmor. Restoran je meni predao. Sad su mu oči samo nebu okrenute.
Ostadoh nijem pred tim mladim čovjekom, dok se miris restorana i prohujalih godina miješao sa dalekim, mirisom hladne Švedske i pofalićkog blata kojeg sam na cipelama vratio. Vijest me pogodi poput kamenčića koji plitak potok zamuti.
Milan, nekadašnji gospodar rada i sklada, čovjek koji je svakom krivom ekseru znao naći mjeru i, ako treba, silom ga ukrotiti, stajao je poražen pred najvećim neskladom – onim koji starost nosi. Više nije u prolazu zatezao pogužvane stolnjake, niti je gostu restoran prilagođavao. Gledao je u nebo. U sivo perje ptica koje ne poznaju ljudsku pohlepu, granice, zakone, a ni pravila ponašanja. Оn, koji je čitav život držao sve konce u rukama, sada je pustio da ga preuzme tišina nebeskog prostranstva. Milan je zemaljski sklad zamijenio nebeskim visinama, potvrdivši moju maksimu: kada dijete u čovjeku izgubi kolijevku, tijelo će ostati kao kutija prazno.
Nakon tog susreta, hodao sam pustim ulicama sa sjetom ruku pod ruku. U meni se probudi onaj stari, prepoznatljivi šapat: „O, pamtilo moje, pusto i očajno…“ Pitao sam sam tišini: „Da li sam vrata zaključao, ili se hlačna vjetrina među naše uspomene uselila?“
Odjednom me sustiže neki težak, olovni umor. Od teških misli i sve kraćih koraka usporim, a pogled mi postade stidan, nalik mojim stihovima — k’o da hitre noge ima, od sretanja u stranu bježi, da me niko ne prepoznane i ne tješi. Poslije svega plašim se da u ogledalu zavičaja ugledam slomljenog starca, a strah se kao uvijek u životu, sumnjom obistini.
„Znaš li, Željko…“ — ponavljao je dosadni unutrašnji glas dok su mi noge poslušnost otkazivale — „možda se jutros nebo nije umilo, ili su krive naočari suzne… ali Milan više nije za šankom.”
Šank je bio njegov peron, a na toj stanici više nema ni reda ni vožnje. Samo su ostale memle tuge koje iz mramora vire.
Gledajući u njegovog sina, shvatih da smo moj prijatelj i ja zapravo na dva različita načina pokušali prevariti vrijeme. Ja dugom kosom i minđušom, a on povlačenjem u visine, tamo gdje su smješteni krovovi i golubovi. Moja minđuša bila je prkos starosti, a njegovo brojanje golubova — pristanak na zaborav.
Ipak, jedno pitanje ostalo je da mi kopka dušu. Da li je prije nego što je otišao među oblake, tražio nekoga kome bi ostavio svoja povjerljiva kazivanja? Znam, sagovornika treba pažljivo birati, jer za svakoga nisu povjerljiva kazivanja! Možda u ovom gradu punom buke i žurbe više nije bilo nikoga da sasluša njegovu tišinu. I zato je odlučio da svoje posljednje misli pticama povjeri. One znaju ćutati i tugovati. Ponovo se sjetih svoje maksime — za životne drame ne postoji određeno vrijeme u kojem se pišu: sve zavisi od nadahnuća i teme izazova, a Milanov odlazak u tišinu bio je za mene veliki izazov.
Dok sam odlazio niz ulicu, osjetih težinu svake bijele vlasi u rep vezane. Znam, Milan više ne traži ni mene, niti bilo koga drugog. On je našao slobodu u ljepoti ptičjeg perja. Bili smo dva bjegunca — ja koji sam bježao od ratnog vilajeta u hladnu tuđinu, a on, koji je bježao od zle svakodnevnice u visine.
Mladi prijatelj brzo je nestao u žurbi radnoga dana, dok je na nekom visokom, osunčanom krovu moj stari prijatelj, brojač golubova, ostao da čuva vječnu stražu našem kratkom, ali iskrenom druženju. Sada, sjedeći na klupi u parku, pod hladnim skandinavskim svodom, sve češće pođižem pogled ka krovovima. Gledam u ptice i u njima uporno tražim njegovu sjenku.
Esej — kratka priča: Brojač golubova
