Kakav je bio tvoj prvi kontakt sa svijetom književnosti? Sjećaš li se i, ukoliko da, kako je nastala tvoja prva pjesma, odnosno kako je izgledalo tvoje prvo iskustvo u književnom stvaranju?
Dobar dan, i prije svega hvala ti na pozivu za ovaj intervju. Dakle, pisanjem se bavim još od najranijih dana. S tim što je za to znao mali broj ljudi oko mene. Aktivnije sam počela da pišem nakon što mi se desio život, odmah po navršetku punoljetstva. Ne mogu se sjetiti koja je pjesma bila baš prva napisana, ali u tim nekim ranim godinama pisala sam o članovima porodice vjeri i nekim mojim gledištima na svijet oko sebe iz tih malenih cipela. Nakon toga s nekih dvanaest godina napisala sam čitavu jednu svesku u formi romana s nazivom “Čežnja“ za svoju tetku Biljanu koja je ljubitelj knjiga. Nekako sam težila da je iznenadim tako originalnim gestom i silno željela da jednog dana među stotinama njenih knjiga bude i moja na polici. Nedavno je došlo i do toga, hvala Bogu.
Možeš li nam reći postoji li nešto što bi naročito izdvojila, a što je uticalo na odluku da se ozbiljnije baviš književnošću, odnosno da se oprobaš u stvaranju?
Kao što već rekoh, s osamnaest godina počela sam intenzivnije da pišem i da se pojavljujem u časopisima, novinskim dodacima, na raznim portalima, međunarodnim zbirkama poezije i slično. Možda je to prosto negdje moj način bunta ovovremenici, bijeg od stvarnosti i ljudske nemilosrdnosti, pokatkad. Hartije su kadre istrpjeti sve. Svakako, veliku ulogu u svemu tome imala je i smrt mog oca koja me je još dublje pogurala u redove i između njih.
Nedavno je izašla tvoja prva zbirka poezije “Igre ćutanja“. Zbog čega je zbirka dobila baš taj naslov i u čemu je njegova simbolika?
Tako je, 2020. godine sam učestvovala na konkursu koji su otvorili SNV i UKCG i moj rukopis je odabran za štampanje. Zbirka je izašla u septembru prošle godine i ovom prilikom bih se posebno zahvalila predsjedniku UKCG gospodinu Novici Đuriću, predsjedniku SNV gospodinu Momčilu Vuksanoviću, mom recenzentu gospodinu Draganu Koprivici, kao i svima koji su doprinijeli tome da “Igre ćutanja“ ugledaju svjetlost dana. Dugo sam razmišljala kako da joj dam ime, i na kraju sam je nazvala po prvom ciklusu iz zbirke. Naziv simbolizuje prosto sve ono što ljudi stidljivo ili kukavički oćute u ovom životu, a ja sam se poigravši se tim ćutnjama izvrištala o njima.
Čitajući pjesmu za pjesmom stičem utisak da svaka od njih nosi, na sebi svojstven način, intimnu priču. Postoji li neka koju bi sama izdvojila i zbog čega?
Svaka pjesma nosi dio moje duše. Izdvojila bih pjesmu “Tog dana kada me ne bude ovdje“, jer sam je napisala inspirisana pričom jedne učenice, a moje čitateljke, o njenoj profesorici koja me je voljela i čitala iz druge države u toku bolovanja od kancera, do posljednjeg izdaha. Učenica joj je prepisivala moje pjesme u svesku a ona ih je čitala što na časovima što kući, sama. Ostavila je oproštajno pismo u kom je tražila da se na njenoj sahrani čitaju moje pjesme, što me je učinilo i najtužnijom i najponosnijom istovremeno. I tada se i rodila ova pjesma, Antićevski, da pobijedi smrt stihom.
Budući da je primjetna i velika raznolikost tematike u tvojoj zbirci, možeš li nam reći u kojoj od oblasti je tvoje stvaranje bilo najplodnije?
Da, u zbirci su zastupljene i rodoljubive i duhovne i ljubavne pjesme i balade, kako u slobodnom stihu, tako i u rimama. Ipak, najviše sam se u balade presvlačila.
Čini se da je cjelokupna nastala društvena situacija u kojoj smo se svi našli, uticala na različite oblasti našeg postojanja. Kako je karantin uticao na tebe kao mladog umjetnika, koji zasigurno, još utire put svojem stvaranju?
Što se tiče koronavirusa i karantina, nisam mnogo razlike osjetila budući da sam negdje uobičajeno povučen tip. Karantin sam iskoristila da se posvetim sebi, da pročitam knjige koje sam odlagala za kasnije, da pogledam filmove sa porodicom, da pišem i uživam u tišini. Ipak, kao i svi, volim slobodu i čekam da sve ovo prođe i ponovo budu legalni zagrljaji uz kafe.
Za kraj, možda će naročito za tvoju publiku biti interesantan upravo tvoj kontakt sa čitalačkom publikom. U tom smislu, možeš li nam reći koliko su mišljenja čitalaca presudna za tvoje stvaranje?
Da, na instagramu sam poprilično aktivna i komuniciram sa čitaocima svakodnevno. Naravno, tu je mnogo divnih riječi kako o mojoj poeziji, tako i o samoj mojoj ličnosti i njihovom viđenju mene kroz sve to. Ipak, mislim da je stvaranje nešto lično i nešto naše unutrašnje i nije vezano za mišljenja pojedinaca ili mase. To je ono što nas zagolica i inspiriše i prosto mu damo način da oživi i prodiše kroz nas, nešto što izvire iz naših duša, a onda se ljudi spontano kroz to i pronalaze. Divno je, naravno, čuti divne riječi i imati podršku od kvalitetnog broja ljudi različitog uzrasta i profesija. To umnogome motiviše, pogotovo ako si strog samokritičar, kao što sam ja, ali nije presudno.
I za kraj pet pesama Marijane Maje Babović
Neko nam je podvalio smrt
Neko nam je podvalio smrt
dok smo se ludački smijali,
ispijali kafice
i sijali kao fenjeri u božićnoj noći.
Potkrale su se greške
a nismo ni stigli da ih uhvatimo
i zadavimo
prije negoli nanesu smetove,
orkane i oluje
u naše zatišje
gdje su ljubav i mir
alfa i omega
i proljeće cvjeta ispod jorgana
svakog godišnjeg doba.
Neko nam je zaklao Sunce
i krvave zrake poklonio na dar
nedošlim svatovima
da zakiti anđibulu i đevera
i novorođenče nerođeno
od nemajke i neoca.
Neko nam je podvalio smrt
dok smo se gurkali i namigivali,
igrali uno i fircik,
pjevali o ljubavi
i ćutali o pogledima
za koje su svi znali.
Začas je žuta kuća
sa bijelom ogradicom i psima
kao kula od karata
vjetrom oduvana
nemarno laktom gurnuta
popucala od mržnjotresa,
zapanjena od ideala i idile,
nadlukavila savršen plan
dok smo se usput voljeli
i jogunili.
Kô dlanom o dlan
dani se otkotrljali u godine,
a godine u ništa
nakon kojeg se ljudi ne znaju
a ljubav cvili zbog ljudske prostote,
nehumanosti,
praznine i srdnje.
Ljubav ne uguše grube riječi
već nepremostiva tišina
koja ruši mostove.
Na nadgrobnom spomeniku pisaće kratko –
Neko nam je podvalio smrt.
Majka
Majko, tvoja sam princeza, ali kraljica ti si.
Usne ti na molitve mirišu i zidovi brigama nažvrljani.
Ti dišeš za naše osmijehe i nikada umorna nisi.
Uz tebe su i svi kišni Suncem obojeni dani!
Majko, tvoja sam kćerka, al’ čedo si u pjesmi sada
Koje dotjerujem riječima i oblačim u najljepši stih…
Sjećam se tvojih borbi dok si starila mlada
I život mi dala zato si zauvijek ispred svih.
Majko, ovo je zahvalnica tebi koja me kroz život vodiš.
I bivaš i prijatelj i majka i otac, i neko kom se divim….
I kada umrem zbog drugih ti me opet iznova rodiš
I pokažeš da uvijek imam razlog za koji živim.
Remek djelo
Ovo nije ljubav
već đavolje remek djelo
da razbaštini moje djetinje poglede
na svijet i život.
Da mi oduzme nade,
vjeru
i razumijevanje za tuđe padove
u mojim očima.
Kažem vam,
pravo đavolje remek djelo
da unakazi moju tršavost
i mlade godine kada se ljudi raduju
svemu što Boga slavi
a ja potunjeno ležim na sofi
i razmišljam –
Lijepo li je mrijeti pri ovom
što zovu životom.
Ovo nije pjesma,
ovo ti se ja svetim
za sve one izgubljene noći
u kojima sam zore dočekala jedva živa,
govoreći Bogu da nisi kriv ti
niti svi oni,
već žalibože,
ova mala, naivna ja
što se vječito nadmudruje s većim silama,
ni metar se ne pomičući,
dok pada drvlje i kamenje
i lomi kičmu,
i malene prste željne stiha,
i rumene jagodice
što govore o mojoj natprirodnoj snazi.
Ovo nije vapaj,
ovo ti prkosim
za svaku suzu,
za svako čekanje,
za nedočekivanja
i uneređena jutra
u kojima sam opipavala hladan jastuk,
tražeći osmijeh i milovanja,
tražeći sigurnost i ljubav,
i ne nalazeći ništa do mraza
u mjesecima
u kojima bi čovjek da iskoči iz kože
od vrućine,
a ja iskačem iz sebe, zbog tebe.
Ovo nije ispovijest,
ni pokajanje,
ni molitva.
Ovo nije bijes,
ogorčenje,
ni srditost.
Ovo je gore od svega toga,
jer ovo je ravnodušnost
prema tvojoj suzi,
bijegu i svejednoći.
Ovo je ćutnja na tvoje slovo.
Ovo je slovo o tvojoj ćutnji.
Ovo je časna riječ da volim sebe
i da me ovo remek djelo
nimalo nije uzdrmalo.
Zastupnik pred Bogom
Jedina si bila kap na žednoj šaci
što te kao biser od lopova paze.
Ovaj svijet vode sakati divljaci
sa rukama grubim što nikog ne maze.
Dokon u izgnanstvu i čišćenju sebe
od okrutnih ljudi i lukavih sila
shvatih da najviše od svih ljubljah tebe.
Tebe koja jedina prijatelj si bila.
Nesmotren pred sobom, napisah ti rime
skamenjen pri mišlju da si već spoznala
kako milozvučno šapućem to ime
koje ti je majka po rođenju dala.
Jedina si bila zastupnik pred Bogom,
dok su me klevetom osudom i psovkom
blatili pred svijetom, al ne i pred tobom
što sa zlom ratuješ vjerom i olovkom.
I kada sam sebi ljuti krvnik bio,
ti me nikad nisi nerazumu dala.
Rane si čistila dok sam krvav bio –
Samo tebi, ženo, za sve kažem – hvala!
Jedina si bila spokoj nespokoja
težnja da se ljubav uvijek većom budi.
Sada shvatam ti si uistinu moja
svi ostali, to su samo tuđi ljudi.
Ako se išta pitam
Ako se išta pitam
(a pitam)
želim da živim srećno
i da dolivam vino
u polu-punoj čaši
i da dolivam ulje na vatru
kada promrmljaju
da sam bogzna kakva žena,
i da ispružim noge na tabure
i srednji prst u vazduh,
dok gustiram život mirno
uz gutljaje uživanja i strasti.
Ako se išta pitam
(a pitam)
jer ipak sam vlasnica
ovo malo sakate duše,
izraženih jagodica
i zbirke za zabrinute i uvele,
želim da budem košmar
svih radoznalkovića koji tvrde
da mojim raspoloženjem gospodare oni.
Neka me malo vide u meni,
tek da znaju s kim imaju posla,
dok likuju kako sam se izgubila
tražeći njih izgubljene i zajedljive,
izdinstane i iskrčkane
u sopstvenim loncima nevjere.
Ako se išta pitam
(a pitam)
biram da budem van svih mjera,
okvira,
moranja,
želja i htijenja.
Nijesam zlatna ribica
ni svemoćni mađioničar
što jednim pucketanjem prstića
za tili čas izvuče zeca iz šešira.
Biram da hodam svojim tempom
i za svojim ciljem.
Neka mimo mene prohuji
sve što me se ne tiče
i od čega neću imati radosti.
U ovom životu zanima me samo ljubav,
ako se išta pitam
(a pitam).
Za Artkum, Sara Petrović
