fbpx
spot_img

Ileš Feher, dr hemijskih nauka, prevodilac: POSTOJI U MENI VIŠE JA

                   Autor intervjua: Valentina Novković

V. N: „Koliko malo dečijih snova ostvari odrastao čovek“, napisao je Ovidije, po čemu pamtite detinjstvo? Postoji li neki događaj koji je na Vas ostavio snažan utisak? Zašto je važno sačuvati unutrašnje dete tokom života?


I. F: Kako mi je otac (farmaceut) bio poreklom iz seljačke familije, još u ranom detinjstvu sam upoznao život seljaka, a putem mamine familije život ribara. U doba detinjstva nisam išao od letovališta do letovališta nego sam bio pastir na salašu kod Temerina kod ujka Lajoša, ili od zore sa ribarima od Kanjiže, u boljem slučaju od Nadrljana, raširili bismo mrežu i veslali do Sente usput na svakom drugom, trećem kilometru vadili mrežu, slagali ulov, pa opet širili mrežu…

Često postavljam pitanje, ko je dobio više od sudbine? Ja, koji sam od šeste godine navikao na rad, more vidio tek u 14.-oj godini putem školske ekskurzije, ili moj sin, koji je već od četvrte godine sa drugovima iz obdaništa kupao se u slanom plavetnilu, ali šta znači svakodnevna borba … Smatram da sam imao sreću i sa zadovoljstvom mislim na detinjstvo. Kao četvorogodišnjak kod bake u Temerinu sam sa najvećim užitkom stiskao vratove pačića. Nisu me pohvalili. Da smo sa bratićem sa salaša (u blizini Temerina) umesto na nedeljnu misu stigli na baru gde smo upali u blato i vesele vragolane ujak Lajoš dobro isprašio – Bože moj.

Da sam ja bio taj koji je za vreme ponoćke sašio široke suknje seljankama, nije se doznalo. Znači bio sam „izrazito dobro vaspitano dete”. Ali, jedna stvar nikada nije bila problematična – učenje. Kao osmogodišnjak upitao sam mamu: „Da li se uči seljaštvo na fakultetu?” Kao da sam nešto nemoguće pitao. „Nećeš valjda biti seljak?” „To bi bila prava stvar” – tako ja. „Za ime boga, zašto?” „Jer oni mogu psovati!” Mama je bila zabezeknuta, otac ništa nije rekao ali su mu oči zasjale. Od njega sam naučio i tu istinu: „Sine, nemoj diskutirati sa ženom, ovako ili onako bit će u pravu!”

Dubok trag je ostavila u meni 1948. godina. Zima je bila, a ja bolestan: šarlah, ali nikako da prođe. Kad su me već svi otpisali, otac je nabavio penicilin – na bazi ne možemo ništa izgubiti – izbockali su me. I gle čuda: ozdravio sam. Ispostavilo se da sam zaradio i tifus. Tri meseca bio vezan za krevet i kroz prozor posmatrajući svet, brojao minute. Masovno iseljavanje Jevreja je bilo na vrhuncu. Do železničke stanice put je preko naše ulice vodio. Na neki način i ja sam bio učesnik one tužne povorke. Gledajući ljudima i stvarima natovarena zaprežna kola, zašto mi se srce stislo tad nisam shvatio. Sad već znam.
Još neki momenti iz mog detinjstva koji su me formirali. Prvo jedna opaska: roditelji, baka, deka nisu nas mazili. Potrudili su se da naučimo šta je život i zbog toga sam im duboko zahvalan.

Probiranje jela u našoj porodici je nepoznat pojam bio. Ništa nismo morali pojesti, ali za večeru ispred sebe isti tanjur videli, samo je hrana hladna bila.
Prizor iz dvorišta: baka u hladovini hekla, sestra u nekom ćošku nešto čeprka. Odjedanput vrisak… A baka: „Aha, mačka ju je izgrebala“ i mirno je dalje heklala.

Prizor sa Tise: imao sam 5 godina kad mi je dedi (potekao iz ribarske porodice, a bio profesor latinskog i starogrčkog jezika) dozlogrdilo da bez „zaštitne opreme“ ne smem u vodu. U sredini reke jednostavno me je bacio u vodu i rekao: „Plivaj“. Plivao sam.
Svoje snove iz detinjstva sam ljubomorno čuvao – sačuvao i za današnje dane. I kad mi je bilo najteže čvrsto sam verovao – biće drugačije. I drugačije je… Sad bi možda trebalo nadugo i naširoko da objašnjavam, kako čovek, koji je nepopravljivi optimista tek u četvrtom pokušaju našao ženu svog života. Jer, ne želim biti dosadan, niti o tome volim previše pričati – ostaću na onome što je jedino važno, a već sam napisao: mladalačke snove i u najtežim momentima sam ljubomorno čuvao… i sretan čovek sam.

 

V. N: Pamtite li prve pročitane knjige, da li se nekoj od njih vraćate, zbog čega?

I. F: Na to pitanje ću jednostavno odgovoriti – pamtim samo neke stihove koje uvek nosim sa sobom.

Leti, kad pored zrelih pšeničnih polja vozim do besvesti ponavljam stihove Đule Juhas: Kakva je bila (Juhász Gyula: Milyen volt)

Njene zlatne kose više se ne sećam,
Ali znam da su njive u zlatnom sjaju
Kad žutim klasovima leto dozreva
I u tom žutilu opet znam za nju.
Milyen volt szőkesége, nem tudom már,
De azt tudom, hogy szőkék a mezők,
Ha dús kalásszal jő a sárguló nyár,
S e szőkeségben újra érzem őt.

Ali tako živi u meni i „Gavran”, i „Mostarske kiše”, i „Kolo” Irfana Horozovića i „Bol je to” (Nagyon fáj) Atile Jožefa,…


V. N: Šta Vas je privuklo poeziji, koji pesnici su obeležili Vaše odrastanje, da li su stihovi segmenti zaustavljenog vremena?

I. F: Poezija me od ranog detinjstva prati. Koji pesnici su na to uticali, koji su me odvukli u sferu poezije? Čini mi se sama poezija – ovako: POEZIJA. Za mene pojam književnost znači: poezija. Poslednji roman – obaveznu lektiru – pročitao sam još kao gimnazijalac. O da – ima jedan izuzetak: Ivo Andrić: „Jelena, žena koje nema“.

Čak bi se možda i u prevod upustio da imam u elektronskoj formi na mom računaru. A što u knjižarama od 100 prodatih knjiga možda jedna je poezija – to je druga priča. Realnost.

A realnost je i to da mi sad na talasima poezije lebdimo – kao što je lebdenje i sama poezija. Da li su stihovi segmenti zaustavljenog vremena? Neka o tome razmišljaju filozofi. Ono što ja znam – ako bi jednog pesnika trebalo da izdvojim koji mi je od rane mladosti na posebnoj polici – taj je Mikloš Radnoti.

Možda su njegovi stihovi segmenti zaustavljenog vremena – neka sad sa čitaocima nešto sasvim intimno da podelim. Prevodilaštvom sam se počeo baviti za vrema studentskih dana, jer se bez Radnotija ni udvarati nisam znao. Da li se to može nazvati segmentom zaustavljenog vremena?

V. N: Objavili ste devet samostalnih dvojezičnih knjiga, prevodilac ste i urednik tri višejezična izdanja, preveli 3329 pesama različitih autora i one se nalaze na Vašem blogu. „Od svih literarnih formi prevod je taj koji nadgleda sazrevanje jezika izvornika i porođajne bolove sopstvenog jezika“, smatra Valter Benjamin. Na koji način pristupate prevodu, šta je najvažnije preneti čitaocu koji ne poznaje izvorni jezik pesme?

I. F: Poznati mađarski pesnik i sjajan prevodilac Deže Kostolanji (Kosztolányi Dezső 1885 – 1936) u predgovoru drugog izdanja „Moderni pesnici“ (1921) napisao je često citiranu rečenicu: Prevoditi je isto, kao lancima vezanim nogama plesati. (Műfordítni mégis annyi, mint gúzsba kötötten táncolni.) Do vraga – kako i tu rečenicu „normalno“ prevesti?!
Svakako mi najviše vremena oduzima izbor pesme. Prvo i prvo moram osetiti pesmu. Apriori sam čovek koji na neki način osećajima reagira. I u naučnom radu. Šta to znači? Pokušaću objasniti pomoću iskustva iz sfere nauke. Mendeljejev o postavljanju periodnog sistema elemanata ovako ispoveda: „U snu sam vidio tabelu gde svi elementi pali na tačno traženo mesto. Probudivši se, odmah sam ih zapisao na papir, samo za jedan element sam morao kasnije ispravljati mesto.“ Da je bio u pravu tek kasnije je dokazano egzaktnim činjenicama.

Ako sam već osetio pesmu, pokušavam sebi predstaviti – kako prevesti. Ključni deo pesme. Koji put je to sam naslov pesme, koji put detalj iz sredine ili pak sam završetak pesme. Hrabro priznajem – ne volim rimovane pesme. Osim u retkim slučajevima, usiljene su. To ne znači da nisam preveo ni jednu rimovanu pesmu.
Jedna takva pesma je Bol je to (Nagyon fáj) Atile Jožefa. Prokleto težak je za prevod. Prvo sam naslov što je ujedno i refren pesme. Nagyon fáj. Tri sloga, zvučnost: – . –. Doslovan prevod: mnogo boli. Koristi tako u prevodu i već si ubio pesmu. Danilo Kiš koji je jedan od najboljih, ako ne i najbolji tumač mađarske poezije na srpskom jeziku ovako je preveo: Boli, a u refrenu koristi: boli, boli. Tomas Kabdebo – prevod na engleski jezik: It deeply hurts. Daniel Muth – prevod na njemački jezik: Es schmerzt mich.

Ja bih mogao biti ponosan na moje rešenje – jer po opšte prihvaćenim kriterijima (ako smem to uopšte reći) je bolji od navedenih, ali… sad sledi citat iz pogovora moje prve dvojezične knjige Ezüst híd – Srebrni most. „Držeći u ruci rukopis, pitam se, koliko je tu moj udeo a koliki mojih prijatelja, koji su me hrabrili i pomagali mi. Naslov a ujedno i refren pesme Atile Jožefa Bol je to ideja je Irfana Horozovića. Prevod pesme Lasla Nađa Ko će ljubav preneti je zajednička uspomena Ranka Risojevića, Stevana Martinovića, Ismeta Bekrića, Irfana i Ajnuše Horozovića i prevodioca na jednu nezaboravnu noć …“
Da se vratim na samu pesmu: naslov i refren je rešen – ali kako dalje. Struktura same pesme: sastoji se od 28 strofa sa sledećom strukturom: 1. red: 4 sloga, 2. red: 8 sloga, 3. red: 9 sloga. 1. 2. red rimuju a u 3. redu u osam strofa je refren. Umesto daljnjeg objašnjavanja predlažem da uporedimo zadnji deo originala sa prevodom Danila Kiša i mojim.

Nagyon fáj – utolsó rész


Ártatlanok,
csizmák alatt sikongjatok
és mondjátok neki: Nagyon fáj.

Ti hű ebek,
kerék alá kerüljetek
s ugassátok neki: Nagyon fáj.

Nők, terhetek
viselõk, elvetéljetek
és sirjátok neki: Nagyon fáj.

Ép emberek,
bukjatok, összetörjetek
s motyogjátok neki: Nagyon fáj.

Ti férfiak,
egymást megtépve nő miatt,
ne hallgassátok el: Nagyon fáj.

Lovak, bikák,
kiket, hogy húzzatok igát,
herélnek, rijjátok: Nagyon fáj.

Néma halak,
horgot kapjatok jég alatt
és tátogjatok rá: Nagyon fáj.

Elevenek,
minden, mi kíntól megremeg,
égjen, hol laktok, kert, vadon táj –

s ágya körül,
üszkösen, ha elszenderül,
vakogjatok velem: Nagyon fáj.

Hallja, mig él.
Azt tagadta meg, amit ér.
Elvonta puszta kénye végett

kivül-belől
menekülő élő elől
a legutolsó menedéket.

 

Boli – zadnji deo

Nedužni,
kriknite pod čizmama što vas gaze,
recite joj: Boli, boli.

Vi, verni psi,
jurnite pod točkove
i lajete joj: Boli, boli.

Žene, vi
bremenite, pobacite
i plačite joj: Boli, boli.

Ljudi, vi zdravi,
srozajte se, slomite se,
i vapite joj: Boli, boli.

Muškarci, čujte,
dok se zbog žena međ sobom razdirete,
nemojte prećutati: Boli, boli.

Konji, bikovi,
vi što vas škope da biste
vukli jaram, cvilite: Boli, boli.

Ribe neme,
udicu oštru pod ledom progutajte,
i zevajte: Boli, boli.

O, sve živo,
sve što na patnju uzdrhtati zna,
nek gori vaš dom, bašte, predeli divlji –

Oko kreveta njenog,
zažareni, kad ona zadrema,
planite zajedno sa mnom: Boli, boli.

Nek uvek čuje dok živi.
Porekla je ono što je najvrednije.
Odrekla je zbog samovolje

biću tom što se
i duhom i telom spašava,
odrekla mu poslednje utočište.

Prevod: Danilo Kiš
Objavljeno: Atila Jožef: Noć predgrađa (1961) Forum, Novi Sad 

 

Bol je to – zadnji deo

Vi nevini,
kad vas teška čizma ponizi
vrištite i recite joj: Bol je to.

Vi verni psi
kad vam kičmu točak mrvi
oglasite se njoj: Bol je to.

Vi trudnice
sopstveni teret odbacite
i kroz plač joj recite: Bol je to.

Zdravi ljudi
u propaloj, mučnoj sudbi
tiho joj šapnite: Bol je to.

Vi muškarci
u tuči kad ste pocepani
nemojte prećutati: Bol je to.

Rage, volovi
kad vas da se jaram podnosi
škope, zaplačite: Bol je to.

Neme ribe
kad vas pod ledom udice
uhvate, zjapite: Bol je to.

Svi vi živi,
sve što u patnji titra, živi,
nek sagori okoliš, vrt, dom –

uz njen krevet
kad je san zarobi, pored
nje sa mnom zamucajte: Bol je to.

Nek večno sluša.
Jer je vlastitu vrednost porekla.
Zbog puste želje oduzela je

od smrtnika,
koji je u beg sa svih strana
nateran i poslednje utočište.

Prevod: Fehér Illés
Objaljeno: Ezüst híd – Srebrni most, Családi kör Novi sad, 2011.

Neka čitaoci procenjuju svojim prevodom od originala šta sam uspeo spasiti, prikazati srpskim čitaocima.

V. N: Na osnovu čega pravite odabir stihova koje ćete prevesti?

I. F: Citat iz Pogovora Mostarske kiše – Mosztári esők (inače na svakom koraku naglašavam): „Volim pesme a ne pesnike. Ako mi se sviđa jedna pesma, neka bude autor i za upućene nepoznat, prevodim. Možda na taj način pesmu spasim od zaborava. Da je tako, to odražava i ovaj izbor.“

Pesmu Milene Nikolić: „Život pre tebe“ negde na netu sam našao. Svi moji pokušaji da nešto doznam o njoj ostali su bezuspešni.

Pesmu Stevana Martinovića: „Balada o vetrenjači“ našao sam u Banjalučkom časopisu Putevi izdanje 1984 u delu: Izbor pesama mladih Banjalučkih pesnika.
Mlada pesnikinja Kristina Babić posle objavljene knjige ovako mi se obratila: nikad nisam verovala da će krik jedne osamnaestogodišnje devojke naći u istoj knjizi pored pesama mojih idola, Zorana Bognara, Branka Miljkovića, Vesne Parun, Izeta Sajarajlića,…
Već sam naveo: prevodilaštvom sam se počeo baviti za vrema studentskih. Preokret u anonimnom, amaterskom radu doneo je poznanstvo sa Banjalučkim književnim krugom. U Banja Luci, ne baš savim slučajno, sam upoznao Irfana Horozovića, tadašnjeg glavnog urednika „Puteva” i preko njega i banjalučke književne stvaraoce. Ko zna kako i zašto, ali su me prihvatili kao prevodioca. Tada stečena prijateljstva i danas žive. Prvi moji prevodi su objavljeni u „Putevima“. Kasnije su sledili „Most”, „Lipar”, „Orbis”, „Magyar szó (Mađarska reč)”, „Hét nap (Sedam dana)”, „Üzenet (Poruka)”,… najnovije „Srp”, „Suština poetike”, „Új forrás (Nov izvor)”…

I dan danas prevodim isključivo ono što mi se sviđa. Sasvim solidno živim od onoga što sam svojom strukom, naukom stvorio, te ne zavisim ni od čijeg ukusa, volje… Sve što radim na polju prevodilaštva, radim iz neke unutrašnje potrebe, kad bi od toga trebalo da živim, ne bih imao ni za džeparac.

V. N: Da li smo svedoci vremena koje je Šandor Marai opisao u pesmi „Dolazi takav svet“?
I. F: Evo pesme u originalu i u prevodu.

Olyan világ jön

Olyan világ jön,
amikor mindenki gyanús, aki szép.
És aki tehetséges.
És akinek jelleme van…

A szépség inzultus lesz.
A tehetség provokáció.
És a jellem merénylet!…

Mert most ők jönnek…
A rútak.
A tehetségtelenek.
A jellemtelenek.

És leöntik vitriollal a szépet.
Bemázolják szurokkal és rágalommal a tehetséget.
Szíven döfik azt, akinek jelleme van.

Dolazi takav svet

Dolazi takav svet,
u kome će svako biti sumnjiv,
ko je lep i talentovan.
I ko ima karakter.

Lepota će biti uvreda,
talenat provokacija,
a karakter – atentat!

Jer dolaze oni…
Ružni,
nesposobni,
beskarakterni.

Posuće vitriolom lepotu,
premazati katranom i klevetom talenat.
Probošće srce onih sa karakterom.

Prevod: Snežana Pisarić (?)

Kruži na netu ali: takvu pesmu Šandor Marai nije napisao! To je u pesmu pretvoren ,maltene, citat iz njegovog romana Judita… i pazvuk (Judit… és az utóhang) napisan između 1949 – 1978 kao nastavak romana Istiniti (Az igazi).
https://turul.info/napok/maraiolyanvilagjon

Nikad nisam se bavio politikom – ono što sam postigao u životu, postigao sam isključivo stručnim radom. Jednom, negde sredinom sedamdesetih godina jedan političar na visokoj funkciji mi je rekao: „Šteta što nisi lovac.“ Svi, koji su bili na visokim položajima – lovci su bili. Lovci u pravom smislu reči i lovci za položaj. Ne – hvala lepo, to mi ne treba. Možeš biti na visini i uživati, ali i pasti u provaliju.
Što je sigurno – o bilo kom režimu se radi, političara, koji nije bogat, još nisam video. I svi se hvataju za položaj – onaj, ko je gore, želi zadržati, a ko je „negde“ želi tamo stići. Da li je ružan onaj ko je gore ili pak onaj, ko želi tamo stići – zavisi od položaja ocenjivača. A mi – narod, možemo se prilagoditi, buniti,… osim u retko svetlim trenucima istorije, praktično ništa ne možemo menjati. Da – kad nam oružje stave u ruku, u borbu krenuti, život na kocku staviti.

Gledam i dan danas preko malih ekrana, kad smo na ivici svetskog rata, oni koji odlučuju, koji mladim muškarcima u ruke oružje daju, gospoda u kravatama i perfektno obučene dame – svi su nasmejani, dobro raspoloženi. Ni jedan od njih neće na front, ni jedan neće zimi u hladnoj sobi cvokotati, trpeza će im uvek bogata biti…

V. N: Kakvom izrazu inkliniraju savremeni mađarski pesnici? Ko Vam je od njih po senzibilitetu najbliži?

I. F: Pošto sam prvenstveno naučni radnik, a prevodilaštvom se bavim za svoju dušu na prvi deo pitanja ne bi odgovorio, odnosno ne smatram sebe pozvanim da na to pitanje odgovorim.

Već sam istaknuo – prvenstveno volim pesme a ne pesnike. To ne znači da za mene ne postoje izabrani – kako ja kažem: srodne duše. Nedavno su štampane dve dvojezične knjige u mom prevodu – od Zorana Bognara: Novi Čovek – Új ember u Budimpešti i Ištvana Turcija (Turczi István) Üresség – Praznina u Beogradu. Dva kapitalna dela. Takva ostvarenja prevesti moguće je isključivo u onom slučaju ako prevodilac zajedno sa stihovima i spava.

Na ovom mestu, kad sam već spomenuo ta dva izdanja, osvrnuo bi i na nešto što karakteriše sadašnju komunikaciju, a to je virtualan svet. Otprilike u isto vreme sam počeo sa prevodom i Novog čoveka i Praznine. Prvo sam i od jednog i od drugog ostvarenja našao samo deo, bolje rečeno delić na netu i preveo. U oba slučaja mi je nešto čudno bilo, nešto sam naslutio, počeo sa traganjem te sam se ispred dva kapitalna dela našao. Kad sam već sa prevodima pri kraju bio – pomislio: šta bi bilo ako bi Zoranu predložio da izda Ištvanovu poemu a Ištvanu da izda Novog čoveka. Usledili su pisma – sve preko mene i gle čuda: obe knjige su počele živeti svoj život.

Prvi put sa Zoranom sam se sreo u Subotici 12. maja tekuće godine kad smo zajedno krenuli dalje u Budimpeštu na trojnu promociju, promociju Mostarkih kiša, Novog čoveka i Praznine. Stigavši u Budimpeštu konačno uživo smo se i sa Ištvanom rukovali i nastavili kao da se oduvek poznajemo.

I ovaj razgovor, intervju je plod virtuelnog sveta

V. N: Magistrirali ste medicinsku biohemiju i doktorirali hemijske nauke, predavali ste biohemiju na Budimpeštanskom fakultetu za povrtlarstvo. U čemu su sprege između biohemije, medicine i poezije? Da li se tokom godina profesorskog rada menjao Vaš pristup studentima, razlikuju li se današnji studenti od nekadašnjih?

I. F: Sprega između biohemije, medicine i poezije, po mom, jednostavno ne postoji. Postoji u meni više ja. Jedan je naučni radnik – medicinski biohemičar, drugi je zaljubljenik u poeziju koji se bavi prevodilaštvom, treći… ostalo sad nije važno.

Da – pored svog zvanja: rad u zdravstvu, dvadeset godina sam predavao hemiju, biohemiju na Senćanskoj ispostavi Budimpeštanskog Fakultetu za hortikulturu i sedamnaest godina u Srednjoj medicinskoj školi u Senti.

Kao profesora pratila me je uspomena na svoje profesore iz gimnazije i fakulteta. Maltene bez izuzetka bili su ličnosti. Za svakoga je bilo i te kako važno da imamo svoje mišljenje, a naše vragolije su na adekvatan, za nas prihvatljiv, način kažnjavali. Nisam imao probleme sa „nemogućom omladinom”. Nikad nisam doživeo da bi đaci, studenti sa mojih časova bežali. Nastojao sam da im od znanja pružim ono što i u životu mogu koristiti te duboko sam poštovao svakog pojedinca i verujete ili ne, to sam i dobio.

Ne volim čuti – „ah, ta današnja omladina…” Nisu ni bolji ni gori, no što smo mi bili, jedino veću slobodu uživaju. Neka uživaju u tome – mladi nikad više neće biti!

V. N: Imaju li izdavači u Mađarskoj sluha da podrže poeziju?

I. F: Drugo pitanje: ne znam kakvi su trendovi u izdavaštvu i u knjižarama u Mađarskoj, ali mogu ispričati dva događaja što jasno ilustruje opšti odnos stanovništva prema poeziji.
Pečuj, 19. oktobar 2017. 18 sati – Dom kulture, promocija dvojezičnog izdanja Lajoš Kašak: Borba sa anđelom – (Kassák Lajos: Harc az angyallal). Zajedno sa mnom, mojom suprugom, dva predstavnika izdavača, jednom recitatorkom ukupan broj prisutnih: 11
Budimpešta, 12. maj 2022. Dom Saveza Književnika Mađarske, 18 sati: već spomenuta trojna promocija dvojezičnih izdanja. Zajedno sa autorima, domaćinom, sa mnom i mojom suprugom, jednim recitatorom, fotografom ukupan broj prisutnih: 14.

 

V. N: Šta Vas čini ponosnim?

Ponosan? Ne bi rekao da sam ponosan, ali postoje momenti, kojih se rado sećam i možda mogu reći: valjda ostavljam nešto iza sebe.

Odlikovanja ne kačim na zid ali sam ponosan na 1974. godine dodeljenu Medalju zasluge za narod, pa na Zlatnu značku Medicinskog centra Bosanska Gradiška koja je izglasana tajnim glasanjem svih zaposlenih povodom desetogodišnjice postojanja ustanove, na odlikovanje dodeljen od strane Fakulteta za Hortikulturu Univerziteta Corvinus iz Budimpešte. Moje ime se nalazi u enciklopediji „Who is who“ i „Ki kicsoda Vajdaságban“ i u izdanju Mađarske Akademije Znanosti „Mađarski istraživači u inostransvu“.

Ali, iznad svega mi prija, kad me moji bivši đaci, studenti sa osmehom na licu na ulici zaustavljaju: „Sećate li se, profesore“… I što smatram najvećom pohvalom mog rada: pre nekih 5-6 godina mi se pismom jedna doktorica javila: Onu šemu o metabolizmu koju ste nam dali u srednjoj medicinskoj još i dan danas, kao specijalista pedijatrije koristim.

Rođen 1941. u Kastvu. Magistrirao medicinsku biohemiju i doktorirao hemijske nauke na Univerzitetu u Zagrebu. Pored rada u zdravstvu predavao biohemiju na Budimpeštanskom fakultetu za povrtlarstvo. Nakon 43 godine staža penzionisam bez ijednog dana bolovanja. Objavio devet samostalnih dvojezičnih knjiga, prevodilac i urednik tri višejezična izdanja, preveo 3329 pesama različitih autora.

Valentina Novković
Valentina Novković
Diplomirala na katedri za ruski jezik i književost. Pesnikinja, književni prevodilac, prozni pisac. Radovi su joj objavljivani u mnogim časopisima u zemlji i inostranstvu. Pesme su joj prevođene na mnoge jezike. Dobitnik mnogih priznanja za poeziju i prozu. Objavila tri pesničke knjige Bezvremeno, (Draslar, 2014.), Kap na suš (Partenon, 2018.) i Odgonetke nežnosti (Liberland Art, 2021.), kao i knjigu priča Dva sata od zbilje (UKS, 2020.). Urednik je u izdavačkoj kući Liberland. Novinar portala FokusVesti. Voditelj redovnog programa biblioteke Milutin Bojić, „Razgovor sa pesnikom“. Član Udruženja književnika Srbije i saradnik Instituta za dečju književnost. Živi u Beogradu.