fbpx

Istorija je odlučila da mahne i pozdravi sve one koji joj predviđaju kraj – Aleksandar Ćuković

Intervju sa Aleksandrom  Ćukovićem

Aleksandar Ćuković

Pisac Aleksandar Ćuković pažnju čitalačke javnosti i književne kritike skrenuo je svojim kratkim pričama, a naročito najnovijom zbirkom više nego zanimljivog naslova „Pisac u kupatilu”. Pored nje, do sada je objavio i knjige: „Sporedni poredak”, „Omča”, „Konture horizonta”, „Kad skidaju krila” i koautorsku „Vrijeme riječi”. Za knjigu „Kad skidaju krila” dobio je književne nagrade „Mirko Banjević” i „Vidovdanska povelja”.

 

         Šta pisac Aleksandar Ćuković saznaje o sebi u susretu sa čitaocima?

− Sazanje da postoji. I to saznanje mu, svakako, godi.

Kao pisca kratkih priča, kakve Vas priče najviše privlače, koje „ne puštate”?

− Atraktivnim smatram one priče koje mene ne ostavljaju na miru. Priče o kojima danima razmišljam i čijim krajevima se poigravam u nedogled. Ustvari, to se krajevi poigravaju mnome… Priče nakon kojih ne mogu lako preći na ostale. Volim priču koja me natjera da nakon nje zatvorim knjigu, i iskažem joj svoju „vjernost”.

Kada biste mogli da upoznate bilo kog pisca – živog ili ne, koga biste odabrali? Šta biste ga pitali?

− Sa Lidijom Dejvis razgovarao bih samo o književnosti, a sa Dobricom Ćosićem samo o književnosti ne bih razgovarao.

Šta Vam se čini lakšim, zamišljati neobične živote osoba, pisati o njima, ili pronaći takve ljude?

− Ako nijeste u stanju da zamišljate neobičan život, onda vam ni susret sa neobičnim čovjekom neće biti od neke naročite vajde. Kako neko takav da probudi ono „neobično” u drugom, ako nije u stanju da to najprije učini kod sebe. Mislim da su to komplementarni svjetovi.

Koliko su Vaša lična iskustva važna u kreiranju likova u Vašoj književnosti?

− U velikoj mjeri su važna. Ni jedan lik nije ni skroz fikcija, niti skroz stvaran. Bar ne većina. Oni otprilike nastaju negdje u sudaru stvarnosti i fikcije. I od jednog i od drugog uzimam ono „najbolje” što mi se nudi.

Koronavirus. Pandemija. Nove navike. Šta nam je COVID 19 poručio?

− Meni se čini da je istorija, po ko zna koji put, odlučila da mahne i pozdravi sve one koji joj uporno predviđaju kraj.

Za kraj, na čemu trenutno radite? Šta Vaši čitaoci mogu očekivati?

− Trenutno se bavim izdajom žanra kom sam do sada pripadao, tako da će me čitaoci uskoro vidjeti kao izdajnika. Nadam se da će im se dopasti.

 

Vuk N. Trebješanin

Labud Lončar
Labud Lončar
Rođen u Ivangradu (današnje Berane). Objavio četiri knjige poezije. "Rođenje suze", Labud N. Lončar, rođen je 1964.god. u Ivangradu, današnje Berane. Pjesnik, prozni pisac i kolumnista. Bavi se pisanjem poezije i proze. Organizator mnogih kulturnih manifestacija i promocija. Osnivač i predsjednik međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara. Član je Udruženja književnika Srbije i međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara, kao i mnogih drugih Udruženja književnika putem društvenih mreža. Zastupljen je u tridesetak domaćih i stranih antologija i zbornika. Dobitnik je mnogih međunarodnih i domaćih nagrada i priznanja. Pjesme su mu prevedene na engleski, francuski, njemački, poljski, ruski, rusinski, makedonski I bugarski jezik. Objavio je četiri knjige poezije: „Rođenje suze“, „Ostavljanja“, „Na poleđini sna“, „Ako prećutim pjesmu“ i knjigu kratkih priča „Svako ostavi neki trag“. Osnivač je i urednik časopisa za kulturu i umjetnost „Nekazano“, kao i časopisa za haiku „Nekazano“ ujedno je i osnivač i glavni urednik portala za kulturu iumjetnost „Nekazano“. Osnivač je Festivala ljubavne poezije „Pjesnik – Svetionik“. Živi i stvara u Baru.