fbpx
spot_img

Is(trajnost) u instant vremenu – crtica o romanu Zorana Škiljevića „Do obala Goe“*

Piše: Valentina Novković

U vremenu oslonjenom na skraćenice i obećanja koja čim se izgovore postaju prošlost, teško je pronaći štivo koje će svojim sadržajem potvrditi izreku da je nada najvažnija hrana ljubavi. Svi napori, traganja, iskušenja na koja nas život stavlja su, zapravo, lekcije ljubavi. Bajron je rekao „svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa“ te nije čudo što ljubav kao tema odvajkada intrigira predstavnike različitih vidova umetnosti. Ne postoji pesnik, romansijer, slikar, kompozitor koji bar jedan deo svog umetničkog rada nije posvetio ljubavi.

Roman Zorana Škiljevića „ Do obala Goe“ je moderan, urbani roman koji o ljubavi i potrazi za njom govori na jedan pitak, prijemčiv način koji čitaocu omogućava da se, bez mnogo napora, uživi u štivo prateći dvoje aktera Rahelu i Maksa i njihove naoko bezuspešne pokušaje da simpatiju preobrate u nešto mnogo snažnije. Roman obiluje žargonom, plastično predstavljenim komičnim situacijama koje izazivaju iskren, neobuzdan smeh lišen bilo kakve usiljenosti.

Interesantan je i način na koji se Zoran Škiljević u romanu „Do obala Goe“ dotiče i sujeverja koje je svojstvenom našem narodu. Naime, novinarski zadatak Rahelu i Maksa odvodi u varošicu gde istražuju Mašanove krugove, svojevrsnu turističku atrakciju na kojoj lokalni moćnici dobro zarađuju, koristeći ljudsku muku i naivnost, a ponajviše pomenuto sujeverje da će se u njima izlečiti i rešiti onoga što ih muči. Na tom se mestu odlično može pojmiti svest običnog čoveka koji je podložan manipulacijama i sklon da veruje u razne teorije zavere koje su odgovorne za njegovu sudbinu, izbegavajući time veliki deo svoje odgovornosti za mnoge pogrešne procene i postupke.

Opis kafane „Kod Tozu vampira“ bi u potpunosti mogao da odgovori scenariju za film u kom su glavni akteri nečiste sile, karakondžule ili vilenjaci, a mesto stecište obrednih rituala.

„Pendžera bezmalo kao i da nije bilo, naime tako su lepo bili održavani, sticao se utisak, da brat bratu ima jedno pola veka kako unutra nisu propustili zračak svetlosti (…)“ „(…) Naši junaci, Rahela i Maks, koje je već dobro spopala glad, gledali su se u čudu gde su došli, pitajući se da nisu možda upali u neku pukotinu u vremenu i skliznuli jedno dva veka nazad u prošlost, kad su ovakva mesta bilana glasu po hajducima i drumskim razbojnicima, koliko i po dobroj kapljici. (…)“ Reči Ljermontova „Da budeš nekome razlog bola ili radosti, a da nemaš na to nikakva posebna prava, nije li to najslađa hrana našeg ponosa? mogu se primeniti na odnos glavnih aktera romana „Do obala Goe“ Rahelu i Maksa.

U introspektivnim monolozima svakog od njih, transparentna je razlika u načinu razmišljanja, stečenim obrascima pogleda na muško-ženske odnose, trvenja, nedoumice i pokušaji da se isti odgonetnu, i samim tim, i razreše. Srećom, po Rahelu i Maksa, a srećom i po nas čitaoce, slučaj komedijant se pobrinuo da ovo dvoje, pomalo izgubljenih u vremenu, spoji na jedan nesvakidašnji način. U neobičnoj, komičnoj situaciji koja je pre na sve drugo mogla da zaliči, no na put na kojem su od početka želeli da se nađu, ali su se, iz nekih razloga, neprestano mimoilazili. Taj put je, naravno, put ljubavi. Jedini pravi, jedini moguć jer, kako reče Boris Pasternak „Ne ljubiti – to je pravo samoubistvo“.

 

* Tekst pročitan na predstavljanju romana „Do obala goe“, 11. oktobra u biblioteci „Milutin Bojić“ u Beogradu.

Zoran Todorović
Zoran Todorović
Osnivač „Pokazivača“. Tvorac novakovanja. Čovek koji od života želi sve ili ništa, a trenutno živi negde između.