Kako sam čitala ČUDNOVATA PLATNA Milana Pajevića

Pisac kultne knjige, LAŠVA BLUZ, Radmila Vojinović, piše o mojoj knjizi:

„Rasprostrla se ČUDNOVATA PLATNA po mom stolu. Boje su guste i sjajne. Kao da su platna oživela. Osećaju se mirisi i šumovi.
Krećemo na putovanje. Vodič nas vodi na mesta na koja vodiči obično ne vode. Iza njega ostaje miris tompusa Havana i ja se predajem tom mirisu.
Vodič grabi, ja za njim, on u košulji plavoj pa se sve plavi kao da se nebo spustilo ili Pikaso lično obojio „plavi period“
Letimo na ćilimu dostojnom sultana od Bagdada do Andrejevskog spuska koji neodoljivo podseća na Skadarliju. Na nepcima nam ukus gustog gruzijskog vina, prati nas Ciganka sa očima blistavim kao crni dijamant. Ona je u svojim šuštavim suknjama sačuvala dodir sa prirodom, nebom i zemljom , a crveni drveni točak se kotrlja kao simbol kretanja i takvog života . Volim Cigane.
Postoje ljudi koji vas opuštaju, sa kojima se osećate lep i ja se prepuštam tom magičnom putovanju i uranjam u plavičasti dim vodičeve lule.
Samo ne znam da li je to vodič ili Hemingvej .
Putujemo preko nepreglednih brezovih šuma širokih ko ruska duša.
Pitala bih Koga da pitam da nije vodič Čehov?

Ovo je knjiga o prijateljstvu ljudi različitih korena i kultura u zajedničkom traganju za istinskim vrednostima lepote i ljubavi. U čovekovoj prirodi je da stalno traga za lepotom.
Lepota će spasiti svet –kaže vodič. U ruci drži malo savršenstvo, ohridski biser, dok te obuzima taj čudni spirit koji u sebi nosi posebne emocije i koji tren može da pretvori u večnost.
Nadimljene grede paba u Irskoj, pivo miriše na mahovinu i sve je nestvarno dok u polumraku tražimo pevača koji liči na Zdravka Čolića.
Penjemo se uz strmu Mohersku stenu, talasi Atlantika se obrušavaju na obalu, trava je zelena, Geen green grass of home, čekamo kad će proći Rajanova kći sa kosom riđom koja pada kao slap.
Na zelenim površinama u Malmeu Šveđanke pokazuju svoje bele vratove i gola ramena dok prolaze zabrađene žene u burkama i voze decu u kolicima.
Gledamo jutarnju boju krovova u Veroni i slušamo huk reke Adiđo.
Jesam li se probudila u snu?
Vodič-rekoh –stani malo , ne mogu da se poslože sva platna odjednom.
Daj malo zlatnog praha iz svog ranca i pusti nešto od Vlatka Stefanovskog.“

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.