fbpx
spot_img

Kolumna SITNI SAT: U susret podnevu

Kad sam bio mali, pa i malo veći, leta sam uglavnom provodio kod maminih roditelja, dede i babe u Grdovićima (za one koji nisu iz Zavičaja, to vam je pored Arilja, a moj Zavičaj se piše sa velikim Z).

Ovo je bio jutarnji ritual većine domaćinskih kuća u Srbiji, pa tako i kod mog dede Miloša Popovića (pio je kafe po sopstvenom priznanju od jedanaeste, kada je verovatno i propušio, mada se smejuljio kad smo ga za to pitali). Baka Sofija, devojačko Radičević mu je, naravno, svako jutro kuvala i donosila na trem kafu u filjdžanu i kocku šećera uz čašu vode (kad nije bilo ratlakohuma).

Deda nikad nije okusio kap alkohola, ali za ovu pričicu- crticu, tu se pojavljuje komšija Radovan zvani Rašlje, i baba uz dedino redno doda za Radovana i mali polić rakije.
Jednog jutra, videći kako sam „zblenut“ u taj njihov ritual, Radovan zvani Rašlje ispriča otprilike ovako:

-Vidiš, svake noći se raznorazna nečist, bakcili i tako to, sakupi u ovijem mojiem ustima. Ja lepo uzmem ovu Sovijinu kocku šećera, umočim u vodu i metnem u usta… (i sve tako uradi cokcući…). Ondak uzmem ovaj filjdžan sa kafom i zacrnim im sve tamo (i iz dva tri srka sruči tu kafu). Pa uzmem ovaj polić Miloševe rakije i pobijem sve do ijednog! (i klo klo klo klo… ispije on to iz cuga).
I lijepo ti sad uzmem ovu vodu i očistim i usta i grlo (klo klo klo…)

Ja gledam zabezeknut. A Radovan zvani Rašlje (to je onaj komšija koji je glavni u svinjokolju, kosidbi, vršidbi… i svim drugim muškim poslovima i pričama, dakako) spusti čašu i kaže:

-Sovija, dajder još jednu. Ovu, doooobru Miloševu!

Milan Pajević
Milan Pajević
Rođen 1952. godine, u Užicu, u porodici prosvetnih radnika koji su u to vreme službovali u Bosanskoj Vozući. Obično kaže da je prohodao (detinjstvo i niže razrede završio) u Virovu, osnovnu u Arilju, gimnaziju društvenog smera u Požegi, i kada su svi očekivali da će kao pisac “Najlepše pesme Radio Beograda 1970.” da krene na neki od društvenih fakulteta, položio je prijemni ispit na Mašinskom, upisao ga i završio. Napisao je knjigu “PITAO BIH” koja je objaljena na ruskom i srpskom jeziku, epistolarni roman "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" (Prometej 2018, 2019), a početkom 2020. izašla je knjiga "ČUDNOVATA PLATNA (ne) ispričane priče" (Prometej). Knjiga "PLANINA KOJA ME JE VOLELA bostonske i druge priče" je početkom 2021. izašla na engleskom jeziku "THE MOUNTAIN THAT LOVED ME boston and other stories" u prevodu SlaviceTomaš. Objavljivao na ruskom, ukrajinskom, engleskom i švedskom, a većina eseja napisanih u poslednje vreme nalazi se na portalu “Naš Nedeljnik”. Pokušava da dokaže da se kulturom i umetnošću može spasti svet. Oženjen je, otac četvoro dece, i deda istom broju unuka.