fbpx
spot_img

Labud N. Lončar: Svako ostavi neki trag

(Nedostajanje ljudi i mirisa stare marine..)

 

 

Nekoliko zadnjih šetnji marinom do svetionika sve mi je nešto nedostajalo a nijesam mogao odrediti šta je to.Onaj tupi osjećaj u stomaku kad si svestan da si nešto propustio, zaboravio ..

Jutros se sjetih..

Nedostaju mirisi!

Mirisi mreža koje se suše, farbe  i prosutog ulja..vesele graje i poziva na kafu, pivo.

I nekih ljudi koji su te mreže širili, farbali brodove a istina ponekad konzerve od farbe i staro ulje bacali u more..

 

*

 

Ovih dana je barska marina dobila plavu zastavicu. Sve čestitke! Ali  ja u svom srcu nosim nekoliko zastavica koje nemaju boje iako svijetle jer su  one  samo sjećanja na naše prijatelje kojih nema..

 

**

 

Krsto Knežić, iz Metkovića. Čovjek koji je zahvaljujući svim onim ratnim i drugim dešavanjima stigao u Bar. I dospio da mu se danas  ime spominje.. Začeo je ozbiljan ribolov. Koče. I ako ribolov kočom tj.nesavesnim kočarenjem istrebljuje ribu.. Krsto je tih dana o kojima govorim oplemenjivao marinu, barsku pijacu i sve lokale u kojima je volio popiti espreso. Protutnjao bi sa svojom „Laverdom“ putem iz marine do kongrapovih zgrada.. a Laverda  je za njega do kraja ostala jedina prava mašina u svijetu motora. I bio joj je vjeran do kraja. Kao svojoj ženi.

Njegova koča „Labud“ je u Bar prva donijela ozbiljne ulove. Od ribe je živio. A zna se da Krsto nikoga nije ostavio bez ribe. Prodavao je na pijaci ribu i time izdržavao porodicu ali nije dozvoljavao da se riba usmrdi i pokvari. Kad bi  pred kraj radnog vremena vidio da se riba ne može prodati i da narod nema para on ju  je poklanjao.. a vremena su bila čudna. Teška. Blokade, sankcije.. mnoge je Krsto iznenadio u kasno doba noći zvoneći na vrata i ostavljajući po desetak gajbi ribe ispred  da se podijeli i ne štetuje. Meni prvom.  Kasnije je kupio „Špiridon“ na kojem sam maltene svake večeri, kad nije u ribanju a meni posao dozvoljavao, sjedio i lovio ribu. Pio kafu. Vodio svoje sinove i zajedno sa njima pecao.. Bili su to lijepi dani i ako finansijski teški..

 

***

 

Krsta se ponovo  sjetih neki  dan, ono kao fleš..kad se pričalo u društvu o jednom (ne)čovjeku..

Elem, pričao mi je Krsto a ja to vama neću umjet ispričat kao što je on pričao… Jer je umio da priča.

Kaže mi:„Druže moj, mi smo imali u Metkoviću jednog čovjeka kojem su svi ustajali u kafani da sjedne i plaćali mu piće“.

„Velika posla“, kažem ja. „svuda ih ima“.

„A nema..ovaj je bio poseban čovjek. Čovjek koji je čekao da se dvojica ljudi posvađaju   a onda bi on jednom od njih napravio štetu. Posjekao voće, zapalio sijeno. I normalno ko ti je mogao uradit nešto takvo  nego onaj sa kim si se svađao! Onda se zakrve. Bude svašta. U neko zlo doba su ljudi ukapirali ko to štetu pravi i dogovore se da ubuduće ne dozvole da on sazna da su se posvađali. A kad naiđe prave se kao da nema ništa novo i plate mu piće. Nikad ne znaš šta može uradit.“ – reče mi Krsto.

Bilo mi je malo to čudno što sam mu i rekao a on samo kaže:

“ Polako, ne dao Bog da se sjetiš ovih mojih riječi!!!“

 

****

 

Stradao je Krsto sa svojim „Špiridonom“. On je od svoje dvanaeste godine na moru, ribario je samostalno  i mnoge učio tom zanatu  sve dok jedne večeri  nije  isplovio  u kočarenje sa svojom posadom…

I ne vrati se.

Proguta ih more. Isto ono koje ga je hranilo sve prethodne godine.

Nešto nezapamćeno u novijoj istoriji Bara. Tragedija.

Stradao je sa svojom posadom i brodom.

Kao stari kapetani jedrenjaka iz priča što smo slušali..

Ono što tješi je da je iza njega ostala je lijepa porodica.  Njegova supruga Dragica je tu porodicu održala.Snalazeći se i ne libeći se nikakvog časnog posla!

Bez ičije pomoći!

A Krsto je svima pomagao.. ne može se nabrajati. Ja se živo sjećam kada je organizovao pomorsku sahranu posadi broda koji je „odletio“ u vazduh izvlačeći u mreži bombu koju su, sadašnji  NATO „prijatelji“ posijali u naše more. Zoran iz Bosne i dva brata..

Ponosan sam što sam i ja zahvaljujući njemu bio dio te veličanstvene ceremonije.. zajedno sa Krstom na „Špiridonu“.

Sad i Krsto i „Špiridon“  spavaju na dnu mora.

Bog im mira dao.

*****

 

I ne čudim se sada što su mi nedostajali mirisi stare marine..mreže koje se suše, farbe i prosuto ulje…

Podsjetilo me to nedostajanje koliko smo bogati  imajući onakve  prijatelje kojih sada nema i iskreno se nadam da su na nekom boljem mjestu..Loveći ogromne ribe… I ploveći nebeskim morima.

I nekako  sve se više javlja onakvih ljudi iz njegove priče..

I sve se više ustaje da sjednu neki ljudi koji jedva čekaju neku nesreću ili jad kada se posvađaju dva čovjek..prijatelja… brata!

Tada nastupa njihove vrijeme.

I onda se sjetih:

“ Polako, ne dao Bog da se sjetiš ovih mojih riječi!!!“

 

******

 

I na kraju ovako raspričan i čudno raspoložen svakom od Vas ponaosob želim isto!

Ne dao Bog da se sjetite ovih mojih riječi!!!

A kamoli osjetite na svojoj  koži. Jer, vremena su čudna!

Labud Lončar
Labud Lončar
Rođen u Ivangradu (današnje Berane). Objavio četiri knjige poezije. "Rođenje suze", Labud N. Lončar, rođen je 1964.god. u Ivangradu, današnje Berane. Pjesnik, prozni pisac i kolumnista. Bavi se pisanjem poezije i proze. Organizator mnogih kulturnih manifestacija i promocija. Osnivač i predsjednik međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara. Član je Udruženja književnika Srbije i međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara, kao i mnogih drugih Udruženja književnika putem društvenih mreža. Zastupljen je u tridesetak domaćih i stranih antologija i zbornika. Dobitnik je mnogih međunarodnih i domaćih nagrada i priznanja. Pjesme su mu prevedene na engleski, francuski, njemački, poljski, ruski, rusinski, makedonski I bugarski jezik. Objavio je četiri knjige poezije: „Rođenje suze“, „Ostavljanja“, „Na poleđini sna“, „Ako prećutim pjesmu“ i knjigu kratkih priča „Svako ostavi neki trag“. Osnivač je i urednik časopisa za kulturu i umjetnost „Nekazano“, kao i časopisa za haiku „Nekazano“ ujedno je i osnivač i glavni urednik portala za kulturu iumjetnost „Nekazano“. Osnivač je Festivala ljubavne poezije „Pjesnik – Svetionik“. Živi i stvara u Baru.