fbpx

Laku noć, gospodine…

(ili mojih par sati sa Ljubišom Samardžićem…)

08.09.2017. je otišla još jedna moja lična legenda, kao da nije dosta što smrtnici odlaze, moram plakati i za velikanima. Ali, tako se mora, kažu, bio je bolestan sine, imao je rak, govore mi…Izmišljaju gospodine.

Prošle godine smo vas upoznali, ja i Gorčin Zec, i donijeli smo vam sliku njegovog oca. Bili smo tako uzbuđeni, mjesec dana unaprijed se radovali susretu, čak smo se i sredili za taj svečani trenutak. Ja u nekim kratkim pantalonama, sa nekim preskupim parfemom nebitne marke, a on ošišan i u kariranoj košulji. Umjetnici smo, shvatit ćete to vi, odjeća nam nikad nije bila važna. Ali došli smo i dočekali ste nas sa svojom ženom Mirom kao što kraljevi dočekuju putnike iz udaljenih krajeva.

Moram vam priznati da me je bilo strah čovjeka te veličine, i po svom imenu, ali i fizički ste za glavu bili veći od mene. I nosili ste bijelo, i vi i vaša žena. I proveli ste nas kroz Dubrovnik, šokirani činjenicom da se Azijati slikaju sa vama. A kako i ne bi, ko se ne bi slikao sa vama?! Otišli smo u vaš najdraži restoran. Šutimo i ja i Gogo, a vi nam pričate, a mi vas posmatramo i upijamo sve. Trebamo da idemo uskoro, na festival u Albaniji gdje će biti prikazan moj diplomski film, ali veću tremu sam imala u stolici ispred vas.

Naručujem kiselu, kafu, palim cigare jednu za drugom, ukočeni smo, ali shvatili ste to. Pričali ste nam sa osmjesima, i vi, i vaša žena, o politici, o Hrvatskoj, o moru, o težini bavljenja filmom na Balkanu, o mirisu kiše na Balkanu, i da se treba boriti, a vi ste svoje ime na svu sreću izgradili. Mladi umjetnici su ljubomorni na toliko ime, na vas, i ja sam priznajem, pored svih životnih i poslovnih borbi, i dalje ste bili sretni i pažljivi, kao i likovi koje ste glumili.

I onda još za kraj puta uvalili ste mi u ruke neke pare, rekli na svoj šarmantni način: Uzmite, nikad se ne zna…I nestali. A nas dvoje smo ostali zateknuti, ne znajući čime smo zaslužili toliku pažnju, nikad nismo saznali, ali pomirila sam se sa činjenicom da je to tako, možda ste oslušnuli neke naše snove i poslali nas u svijet.

I bili ste upravu, nikad se ne zna. Život nikad ne daje aplauze, ali udara dok ne pomodrite. Bojim se da su se ti snovi raspali, bojim se da su to sve uspomene koje me samo vežu i vuku nazad. Nisam vam ja Legendo onaj Valter, i ne mogu ja dizati revolucije, ali se ne dam. Više sam ko ludi Don Kihot koji se baca na vjetrenjače, a neke zaista budu čudovišta, pa me krpe kako znaju i umiju.

Mlada sam znam, ali bojim se da duša ne zna za godine. Ne dopuštam joj da stari, godine su zle, pa eto i vas su odnijele. Možda me i niste zapamtili, ali se nadam da me se sjećate gospodine, za godinu dana se cijeli svijet može okrenuti naopako, pa tako i moj. Idem uskoro opet u Dubrovnik, ali u jesenje sivilo. Idem sama ovaj put, nosim neke slike, par kutija cigara, nebitnih uspomena i ogroman kofer Sarajevske tuge sa mojim neizostavnim šarmom, koji je tu valjda negdje, samo da se skrpim nakon vjetrenjača pa ću ga pronaći.

Dolazim ovaj put poslom, bez Sancho Panse i trčim na vjetrenjače. Ne znam ko će me krpiti, nema čak ni vas više tu, ali nosim vas negdje u srcu, pa se potajno nadam da me gledate s neba. Samo mi ne bacajte pare, ne treba to meni, naučila sam već da se ne mogu prodati, a niti znam kupovati. Ali borim se, ne dam se, to vam obećavam, onako svečano, jer ja vam ne volim ružne krajeve, zar nije dosta što smo prolazna bića, još treba i plakati u životu. Dok god vidim iskru, zapalit ću neku vatru.

A vi se, Legendo, odmorite, znam ja da legende ne umiru, pozdravite mi moje gore, sigurna sam da se snima jedan odličan film tamo.

Laku noć, gospodine…

Esma Sarić
Esma Sarićhttp://www.esmasaric.com
Rođena 02.06.1993.god. u Čapljini, BiH. Kao izbjeglica dolazi u Sarajevo 1996.god., gdje živi i do danas. Završila je Prvu Osnovnu školu i paralelno sa njom Osnovnu Muzičku školu – odsjek klavir. Zatim upisuje Gimnaziju Obala koju završava sa priznanjem ponosa generacije. Godine 2015. diplomira na Sarajevskoj Filmskoj Akademiji kratkim igranim filmom „Bit će šta bude“ i dobija zvanje filmskog redatelja. Živi i radi u Sarajevu.