fbpx

LJILJANA BEDENIKOVIĆ i njene poetske misli

10626623_846082472070262_3831094192260076835_n

 

BEDENIKOVIĆ, LJILJANA, rođena je 17. 01. 1960. u Slavonskom Brodu, od kuda s roditeljima 1967. seli u Zagreb gdje živi, školuje se, radi te se 1981. udaje.
Od najranije mladosti piše, njeni prozni radovi su nagrađivani na državnim natjecanjima, a neke pjesme su uglazbljene.
Po završetku obrazovanja radi u grafičkom studiju kao korektor tekstova u grafičkoj pripremi, čime njena sklonost pisanju biva zanemarena niz godina, ali je ljubav prema knjizi i pisanoj riječi nadoknađivala čitajući i korektirajući radove drugih pisaca, da bi se tek sad u zrelijoj dobi intenzivnije posvetila pisanju poezije i proze u vidu kratkih priča.
Iako je život ponekad neočekivano surov, nakon niza uspona i padova u čovjeku se njegove najtananije emocije uvijek nekako održe na površini, osobito ako snagu crpi iz onoga što voli i u čemu istinski pronalazi mir i najblagotvorniji način oslobađanja od svih negativnosti koje ga prate.
Tako je i Ljiljana, dugo zatočena u krletci životnih nedaća, odvažno pronašla način kako od krhotina iznova sagraditi svijet u kojemu će svoju samozatajnu osobnost uzidati u poeziju, što svjedoči objavom njenog prvijenca.
Objavila je zbirke pjesama:

2012. “Tragovi u magli” – UG Bagrem
2013. “Skriveni u tučku cvijeta” i “Daljina i san” – Bagrem
2014. “Aleja razmišljanja” – Bagrem
2015. “Skretnice” – Hrast

64049_635307189814459_1789941667_n

IZ RECENZIJA:

Pritiješnjen prostor nutarnje tuge
Putovati prema središtu označuje naše otkrivanje tajni i neslućenih slutnji, označuje otkrivanje; zakoračenje u ono preko, iza, s onu stranu. A „Svjetiljka je Gospodnja/duh čovječji:/ona istražuje sve/dno utrobe“
(Biblija, Stari zavjet „Mudre izreke“).
Pjevati, a istodobno i ne umirati nije lako, a niti moguće! Sa svakom riječju nestaje atom stvaraočeva i stvaralačkog bića i zanosa (što ne znači da će se stvaralac isprazniti, jer prazneći se, on se istodobno i napaja).
Umjetnost, a posebice pjesništvo, ima ulogu i budnu spoznaju transcendiranja, geotheovski, umjetnost teži svakoga izdići ponad sebe. To znači da umjetnost, bez obzira na zamjedbu, nadmašuje, nadilazi ćutilnost i materijalnost, te se upućuje u čistu astralnost; izvanprostorno-bezvremensko. Pjesništvo Ljiljane Bedeniković upravo to jest. Pjesnikinja, iako kasno kreće s objavom uradaka, ipak je pronašla put pojavljivanja svoje umjetnosti; ona na nepredvidiv i nepredviđen način, uraganski i samostvaralački izbija iz nje, ne tražeći za to bilo kakvo dopuštenje. Ona je kroz svoju stihozbirku satkanu od šezdesetak pjesama pred nama u cijelosti razotkrivena i razbarušena. Ne podržavajući samo diktat mašte, niti nadrealistički automatizam, pjesma se ipak rađa u okrilju noći čovjeka: to je svjetlosna noć čovjekove plodotvornosti koja može biti, koja se može snatriti i uz dnevno svjetlo i uz „plamen voštanice“.
Poeziju Ljiljane Bedeniković treba promatrati kao imanentni, trajni tijek misli i slika bez kraja i konca, kao most između života i snova.
Ljiljana Bedeniković je moderna pjesnikinja okamina, arhaičnosti i istražitelj prapočela, pjesnikinja iznašašća, pjesnikinja pjeva, jednostavnosti i jedinstvenosti poretka bića i stvari u svijetu, koja traži drvo spoznaja koje je istodobno i drvo spoticanja! Doista treba puno pozornosti kako bismo pratili tijek njezinih misli, slika i riječi; one su doista most između svijeta djeteta, rijeke života i žubora jave.
„Tragovi u magli“ je prva pjesnička stihozbirka Ljiljane Bedeniković. Iako prvijenac, ovo je opsežna raznorodna zbirka stihova, posebice sadržajno i tematski, te su u njoj sadržane mnoge teme i motivi, no ipak u njoj najvećim dijelom pjesnikinja pjeva o ljubavi.
Stih pjesnikinje je slobodan, tek je ponegdje utkana rima. Jednostavna je u izrazu; pjesnički široka i duboka, jednostavna jezikom i izričaju. Prepoznatljiva i razumljiva kritičaru i relativno naobraženom čitatelju. Pjesme Ljiljane Bedeniković dočaravaju rastanke, oproštaje, odrastanje, nerijetko susrete sa samom sobom kad svaka ljudska blizina mine, a biva jačom nego ikad. Kroz njezine pjesme koje niču u noći, opsesivnoj miljenici pjesnika, jer noć razgolićuje samoću kroz koju je često prizivan voljeni muškarac, iz sadašnjosti bola, kojega osjeća, koji joj nedostaje i kojega još uvijek čeka. Doista iznenađuje koliko smirenosti i strpljivosti ima u jednome, rekli bismo – samom čekanju. Stanje sreće – filozofska kategorija ovdje je pojednostavljena i još jednom izrečena.
Pjesme: „Čuvar snova“, „Tvoja i moja olovka“, „Razigrane misli“, „Čistilište“, „Grješnica“ i „Sine moj“ po osobnom sudu, kao i pjesma „Tragovi u magli“ po kojoj je i stihozbirka dobila naslov su pjesme koje imaju dugo osluškujući treptaj, i one su na neki način i bilo ove stihozbirke.
Ovdje sam pokušao istkati samo jedno moguće tumačenje ove poezije, nikako nužno i jedino valjano ispravno tumačenje. Ipak nadam se da sam ovim pogledom odškrinuo dugo zatvorena vrata i dao neke odgovore na pjesnikinjinu tajnu govora i šutnje. Ljiljana Bedeniković je odveć svjesna toga.

Ilija Matić

1013457_635307233147788_1798464284_n

„Skriveni u tučku cvijeta“

Druga zbirka Ljiljane Bedeniković „Skriveni u tučku cvijeta“ dolazi čitatelju u najidealniji dio godine; onaj pun slatkastog mirisa melankolije, mističnog ispreplitanja emocija i čulnosti, što ga čovjek unutar sebe proživljava. To su živi stihovi, puni pjesničkih slika, prožimanje svih pet osjetila. Pjesnikinja već u prvoj pjesmi implicira na spajanje prirode s onim najživotnijim – ljubavlju:
„Mi ćemo ljubavi moja
Rasprostrti postelju na
Najmirisnijem mjestu
Prekriti se skupljenim laticama
I biti čuvani u cvijetu …“
Uvodeći čitatelja u neku novu dimenziju proživljene ljubavne priče, tjera nas da stanemo i razmislimo što smo sve spremni činiti za nju. Stihovi ne žele zarobiti ljubav, oni ju žele pustiti da živi. Pjesnikinja nam daje odgovore, stvarne, iskrene, ne skrivajući se iza suvišnih iskaza:
„Da nisam učinila ništa
Čime bih uprljala
Čistoću ljubavi koju osjećam
Za tebe, ljubavi“
Plahost, ali istovremena jasnoća stiha – je Ljiljana Bedeniković. Daruje čitatelju mekoću i podatnost, no s određenom dozom ritmičnosti i oštrine koja se kritički odnosi prema svijetu u svrhu njegova poboljšanja. Umijeće spajanja nespojivog, kroz prikaz rustikalne svakodnevice u kojoj sitnice, poput mirisa metvice čine tkanje života. Sve te mrvice u danu, postaju jedan obris, trag sadašnjosti. One su učinile ono što je pjesnikinja spremna, upravo sada, reći cijelom svijetu, da za nju prijetvornosti mjesta nema. Ogoljeti sebe, svoju egzistenciju i takav se dati čitatelju, nije lako, što zbirci „Skriveni u tučku cvijeta“ daje dodatnu vrijednost.
Stihovi ne žele zarobiti ljubav, oni ju puštaju na slobodu da se rasplinjuje, nastanjuje u svakome i ima mogućnost biti slobodna, a ne patetično zatvorena u kutiju.
„No ostadoh na nogama
Čuvam samo ono nježno
Iskreno i čisto
Volim te“
Svoje bivstvo, pjesnikinja usmjerava ljubavi, ponekad neuzvraćenoj, no unatoč tome izuzetno snažnoj. Bezuvjetno davanje sebe ljudima u svom okruženju, pa tako i čitateljima u drugoj Ljiljaninoj zbirci, moramo zahvaliti na nekim novootvorenim dimenzijama perspektive života. Ono što nas poučava, tjera na razmišljanje i modeliranje samih sebe, odlika je kvalitete koju ova zbirka zasigurno ima, a Ljiljana nam to velikodušno daje u svojim stihovima utkanim u nju ravno iz pjesnikinjina srca. Posljednja pjesma upućena kćeri, svojevrsna je simbioza cijele zbirke, s jasnom porukom:
„Samo mogu
Jedino što mogu
Biti ovdje, negdje
Blizu tebe
Da ti pomognem ustati
Ako ponekad posrneš“

Andrea Pongračić

1186316_664577486887429_1801358140_n

SLOVO ILI SJEMENKA ZA ALEJU RAZMIŠLJANJA

… Ona je, svojom poetikom ušla u vlastiti odraz, kao što to Kozmos radi ogledavajući se u bistrim vodama i prebrajajući zvijezde kao neki vrstan vrtlar ruže s istoka. Ona je provodnik vlastitom tonu koji odašilje na polja s kojih nam zvijezde namiguju. Ona je prva koju sam poezijom u poeziji ljubio ne znajući ljubim li prošlost, budućnost ili sadašnjost. Ona je putokaz mladim poet(es)ama i opravdana nada nenapisanim pjesmama, koje su, usuđujem se vjerovati, već poodavno u njenom tragalačkom zanosu (koji osim uspona podrazumijeva i padove), sazrele mudrošću čekanja, snagom cvjetanja i magijom, u sočne plodove, premetanja…

Što li je teže: odbacivati ili uzimati? Na te dileme Ljiljana je kroz svoje stihove potvrdila jedinu moguću tezu: davati! Davati ili darovati bez da sam sebe daješ, davati djelovanjem i djelima, davati i davati i davati – sve dok ne primijetiš da si se u dano pretvorio, da si sam sebe stvorio… zapisah, nekoć, pri prvim susretima s poetikom koju potpisuje (mada je logičnije) ispisuje Ljiljana Bedeniković.

Nakon izvjesnog vremena slučajno naiđoh na nepotpisanu (u autorskom smislu) pjesmu Žena sa zvijezda, u kojoj autor(ica) zaključuje: Život je i vaš i naš / BESMISLEN / Bez ljubavi. / J’emti odgovore / Važna su pitanja.

ALEJA RAZMIŠLJANJA

Četvrta zbirka poezija, autorice Ljiljane Bedeniković, zadovoljava teoretsku tezu koja kruži u Književnim krugovima, a glasi: poeta, odnosno poetesa se prvom zbirkom najavljuje, drugom utvrđuje a trećom potvrđuje. Dakle, teoretski, mada je to nebitno, ova zbirka je opravdala svoje pojavljivanje, zaslužujući, dakako, i svoje čitatelje.
Već pri prvom susretu s pjesmama iz ove zbirke, očigledno je da je lirika poetese; „jezik čuvstva njene duše“, koji je uz to prešao u još snažnije „metajezičko polje“, u jezik osjećanja, a samim tim i u jezik snova. Naime, još za vrijeme Starogrčke književnosti na otoku Lezbos, eolski pjesnici su napravili prve pomake u smislu pretvorbe i unošenja subjektivnih osjećanja u poeziju. Ta itekako cijenjena disciplina ostala je privilegija za one koji pišu prevashodno zbog traganja za vlastitim bitkom i njegovim značenjem.
Mada je pogubno (za pjesmu) izdvajati stihove iz njenog konteksta da bih konkretno pojasnio (potkrijepio) gornji pasus, poslužit će nam pjesma: Tko je doživio ljubav, odnosno njena završnica ili finiš: Žao mi te / Jer ljubav je uzvišeni osjećaj. Uz ove činjenice, koje nedvosmisleno potvrđuju snagu Ljiljanine lirike, dodao bih, glede njezinog stila, da je ova poezija oslobođena svega što je u povijesti doživjelo osudu i odbacivanje, odnosno nije preživjelo u pokušaju. Dakle, nema ni sjenke od klišeja, zadanih okvira i sl., slobodan stil u kom se očituje organizacija pjesme u zavisnosti od teme: distih ili dvostih (strofa od dva stiha), tercet, trećina (od tri stiha), katren, četverostih… Najjednostavniji primjer, čini mi se, je da pokušam parafrazirati Gerarda de Nervala: Prvi čitatelj koji je Ljiljaninu poeziju usporedio sa cvijetom u razvoju bio je pjesnik, a drugi idiot.
Na prvo čitanje, ova se lirika dojmi kao ljubavni ‘nesporazum’ između onih koji vole i onih koji to ne znaju. Međutim, ako dublje uronimo u poetesine slikovite intonacije i eho ozvučenih riječi, osjetit ćemo da poetesa traga za ljubavlju, ali onom Univerzalne ljepote i, uglavnom, samo u snovima nagoviještene. Primjerice, u pjesmi „Tanka nit“ poetesa nam, između redova, potvrđuje tezu da je sve (cijeli Univerzum) zapravo u oku promatrača. Također, tu u toj „Tananoj niti“ osvježava nam već znano da su oči ogledala duše. Naravno, ako duše još uvijek obitavaju u ljudima. Gorčina, ali ne zgusnuta već na neki način raslojena, kao i njena poetika višeslojnosti, pokušava nas usmjeriti k cilju samospoznaja, a ne prema čekanju – da nam se samospoznaje same dogode. Događaji se stvaraju i od njih (odnosno nas samih) ovisi oni koji moraju, kad-tad da se dogode.
Snažnu poeziju je nemoguće uniziti ili degradirati, to je kao kad bi čistu vodu drugom vodom probali zamutiti, ali ipak je moguće u čistu vodu čiste otrove ubaciti. Zato su valjda i potrebni čuvari pa, u neku ruku, i tumači stvaranja koja imaju vrijednost, ali se rađaju u društvu koje je, nažalost, već poodavno izgubilo sve bitne vrijednosti civiliziranog svijeta. Zato i ne čudi što se poetesa Ljiljana povremeno osjeća nesigurno, kazao bih, u nekim samoispitujućim stihovima sumnja u samu sebe i svoje domete.
No, po tom pitanju ponajbolje se izrazio legendarni Charles Bukowski: „Intelegentni ljudi su uvijek prepuni sumnji, dok su oni suprotni (čitaj budale) prepuni samopouzdanja!“ Malo li je? Dakle, i ovdje u Aleji povremeno se „kob pisanja“ udvostručuje. te pjesme o smislu života prelaze u pjesme o apsurdu života. (Možda bi ovo bolje kazao genijalni Samuel Beckett). No, bez obzira na sve okolnosti, naša poetesa istrajava u svom tragalačkom zanosu. A taj je Ljiljanin zanos ponajbolje definirao legendarni muzičar Kurt Cobain: „Nemam više strasti i, upamti to, bolje je izgorjeti nego tek tako izblijedjeti…“
Mnoštvo asocijacija i veoma zahtjevnih (ne)pravila kad je poezija u pitanju, otkrit će se onima koji u ovoj zbirci prepoznaju potrebu za dubljim iščitavanjem. Primjerice, u pjesmi „Put“ otvara nam se jedan novi poetski niz u vidu akrostiha, a to se veoma jasno ističe u katrenu (četverostih) odnosno samoj završnici pjesme:

Leptirovih krila lepet
U prvi tren nježan i pravi
No približivši se
Uvidjeh da to stršljen bi
Najsnažnije što me dojmilo, odnosno prijatno iznenadilo je mogućnost dvosmjernog čitanja pojedinih poetesinih strofa. To je i inače „nova tehnika“ koja se vrlo cijeni i rijetko kome polazi za olovkom, ali se o njoj u novije vrijeme, među (rado)znalcima poetskih tokova, posvećuje sve više prostora. U ovoj zbirci, odmah u prvoj pjesmi, točnije u predzadnjoj strofi, ako je čitamo u obrnutom smjeru (odozdo prema gore), to zvuči ovako: Čekanju bez kraja / Čekanje ne vjeruje / Briše obrise / Gubi trag / Čekanje traje. Ili u pjesmi Molitva (peta strofa): Prepun otrova / Želiš li i dalje biti / Jesi li to stvarno ti / Zagledaj se u se / Kreni dalje. Dakle, nisam siguran što je upečatljivije i poetičnije, čitanje uobičajenim smjerom ili obrnutim. U oba slučaja sve ono što nam poezija može prirediti ne gubi se, već naprotiv!
U pjesmi, simboličnog naslova, koja zatvara ovu zbirku poetesa zaključuje da nema nikakvih početaka i da su, čak što više, svi počeci zapravo kraj(evi). Hoću da vjerujem da je poetesa ovom pjesmom, na neki način, najavila svoju petu zbirku u kojoj će, siguran sam, ljubiteljima snažnog izričaja prirediti još veći ugođaj i iznenađenje. Uostalom, po nekom nepisanom pravilu, sve pete zbirke su antologijskog sadržaja.
A dotad (?!) kao da je vidim na Trgu bana Jelačića, opkoljenu jatom golubova koje je ona putem stiha namamila na prazne ruke prolaznika, na kojima oni (golubovi), umjesto sjemenki kljuckaju nade, koje nas drže što dalje od ponovnih buđenja u kojima smo prespavali vlastite živote. Sanjanje je trik da se izbjegne stvarnost. A Ljiljanina poetika je najčistije sanjanje stvarnosti i putokaz, dakako, koji vodi ka priči o bezgrešnosti Univerzalne ljubavi. Čitajte ovu poeziju otvorenog srca jer ćete tako najjednostavnije shvatiti da srce imate i da je vrijeme da ga ljubavlju nahranite.
***
Priča o «pješčanoj knjizi»
„Lijevu sam ruku položio na naslovnu stranicu i otvarao knjigu s palcem gotovo slijepljenim uz kažiprst. Sve je bilo uzalud: uvijek bi se između naslovne strane i ruke ispriječilo nekoliko listova. Kao da su navirali iz knjige. – Sada potražite kraj. I u tome sam doživio neuspjeh; glasom koji kao da nije bio moj jedva sam uspio promucati: – To nije moguće. Još uvijek tihim glasom, prodavač biblija mi kaza: – Nije moguće, ali ipak jest. Broj stranica ove knjige je upravo beskonačan. Nijedna nije prva; nijedna nije posljednja.“ (J. L. Borges: Knjiga od pijeska.

Halil Džananović

1001864_635307539814424_1723215405_n

DOPUSTI DA TI PJESMOM PRIČAM

 

Znaš, nikad ti nisam pričala
o ispredenoj glazbi koju
čuvam u prstima.
Nisam ti ni mogla pričati,
oni su ti sami htjeli reći.

Da, i nikad ti nisam pričala
kako moji prsti pjevaju.
Ni to nisam mogla,
jer prsti imaju pjesmu
koju samo oni znaju.

Prsti su pobjegli od mene
i tragaju za prepoznatljivom
mekoćom dodira.

Znaš, oni su naučili i plesati…

Sad polako zaboravljaju korake.
Zaboravljaju pjesmu.
Zaboravljaju glazbu.

Sve je utihnulo,
no, njima još teku
rijeke neispisanih slova,
neotplesanog plesa,
glazbe u tragovima…

Dopusti im da ti
pjesmom pričaju,
jer… eto, kroz pjesmu
imat ćemo dodire,
čarobne trenutke.
Pjesmom ćemo oživjeti
usnule snove…

Zato, ljubavi moja
pusti me da ti pjesmom pričam,
ne daj mi da zaboravim stihove…

 

GDJE NESTADE TOPLINA

 

Netko je sakrio i zaledio
Svu toplinu postojanja
Odnio i zatočio
Ljepotu davanja
Zaboravio u nekim
Prastarim zidinama
Humanost
Negdje, u nekim ponorima
Beznađa
Zaboravljamo da smo ljudi
Jednaki među jednakima
Pod ovim istim nebom
PREDAJA PJESNIKA

 

Izbrisane pjesme prepune
imaginacije, nekih dalekih
horizonata, svitanja gdje
Sunce mijenja svoje buđenje
ili Zemlja putanju, razbijam
u prašinu nošenu pustinjskim
olujama.

Ispisana slova nekog apstraktnog
značenja razbacujem u vjetar.
Neka idu bestraga.
I Vjetar, i Sunce na sjeveru i Kiša…
Sve neka nestane, neka prestane.

Ne tražim ništa. Ne molim nikog.
Ne želim … Ne, baš to ne želim.
I prkosim vremenu,
odolijevam udarcima
proklete materije bez topline.
Bez duše. Samo protokoli.

Užasavam se protokola.
Dajem i uzimam bez najave.
Ljubim bez dogovora.

Hodam pognute glave gledajući
otužno, mokro lišće koje gazim.
Podsjeća me na moje umrtvljene,
ubijene snove, na radost trenutka
kad je nebom sijevnula munja
prepuna krijesnica.

Samo mi se učinilo da su bile
odaslane meni.
Shvatih: Ex nihilo nihil fit…
Moje su pjesme umrle.
Poeta se predao.

 

MI NIKAD NEĆEMO IMATI MAČKU

 

Ti i ja nikad nećemo imati istu
kućnu adresu,
nećemo ni kuhati zajedničke ručkove.
Mi nećemo saditi povrće u našem vrtu,
zalijevati naše cvijeće…
Nećemo, jer ništa od toga nemamo.

Ti nikad nećeš nekome reći
kako smo upravo pri ručku,
nećeš ni reći da su nam došli gosti.
Ne, ti nećeš upoznati moje prijatelje,
neću ni ja tvoje.

Mi nećemo hodati gradom
zagrljeni ili držeći se za ruku,
nećemo ni izmjenjivati nježnosti
na klupi u parku.
Ne, mi se nećemo poljubiti
ispod imele, nećemo ni zajedno
proslaviti tvoj rođendan.

Ja neću prati tvoje košulje,
udisati tvoj miris dok ih glačam,
neću se ni ljutiti na tebe
zbog bačenih čarapa
u kutku sobe.
Neću te ni zadirkivati
dok nešto, kobajagi, važno radiš,
neću se skutriti uz tebe
kad si ljut, niti ću ti okrenuti leđa
kad se naljutim na tebe.

I kad budemo putovali skupa,
tvoja će stanica biti prije moje.
Nećeš me poljubiti izlazeći
jer možda te netko gleda,
neću te moći ni ispratiti
mada će vlak stajati deset minuta.
Ostat ću sjediti pa da i oni,
koji su, ipak, možda nešto posumnjali,
samo pomisle da je slučajnost.

Za tobom će još dugo odjekivati
tvoj šapat pri izlasku
i riječi “nemoj zaboraviti da te volim”,
a prsti će mi bridjeti od želje da te dotaknem,
a neću smjeti…

Mi ćemo imati ukradene trenutke,
bez blagdana, bez postavljenog stola.
Imat ćemo samo sterilnu sobu
u kojoj ćemo biti zatočeni,
a kobajagi slobodni.

Imat ćemo večer punu smijeha,
prikrivene tuge, progutanih suza,
imat ćemo jutro u kojem
žurno odlazimo da ne zakasniš…

Ti ćeš imati svu moju ljubav
nepomućene osjećaje,
bezuvjetno davanje,
imat ćeš i moj broj dostupan
u svako doba dana ili noći.
Imat ćeš i mene, koja sa strepnjom
iščekujem „naš trenutak“.

Ja neću moći nazvati tvoj broj
kad budem tužna,
ili ako samo poželim
da ti čujem glas.
Neću te moći nazvati
ni da ti kažem nešto lijepo,
neću te moći razmaziti,
niti te dočekati na vratima
našega doma –
jer mi nemamo svoj dom.

Mi imamo samo
dodire i grčevite zagrljaje
koji se uvijek čine posljednjim.

Ja neću smjeti biti uz tebe
ako budeš bolestan,
neću, a umirat ću od brige.
Ti nećeš moći biti uz mene
ako mi bude loše.

Zato se molim da odem prije,
da me poštedi još veće tuge,
gubitka u kojem ću biti
najveći gubitnik, ali u tišini –
da nitko ne sazna.

Mi nemamo ni prošlost,
ni budućnost.
Mi smo u nekom međuprostoru,
sami, na ničijoj zemlji,
pozajmljenoj u nekim trenucima.

Ne, mi nikad nećemo
imati čak ni mačku…

 
PRIGUŠENO VRIJEME
Negdje duboko
Zaronjeno ispod kože
Protječe rijeka krvi
Prepuna rukavaca
Koji se slijevaju
U jedno ušće ili izvor

Bitak ili Srce, svejedno

Tu je početak i kraj
Mnoštvo neshvatljivih
Nesporazuma
Nemoćnih htijenja

Ponekad sve odjednom

Koji odišu kušnjom
U pustinji ispijene duše
Zavjetovane molitvom
U otrcanom prinašanju
Darova na žrtveniku

Pokajanja

Prinašanjem materijalnog
Kupujući dušu
U nemjerljivom trenutku

Jedan dah
Jedan dan
Prigušen vremenom
Prolaznosti

1175134_664577753554069_1873841001_n

UDRUŽENjE BALKANSKIH UMETNIKA
UDRUŽENjE BALKANSKIH UMETNIKAhttp://ubu.mojsajt.rs/
Nevladino i neprofitno udruženje, osnovano na neodređeno vreme, radi ostvarivanja ciljeva u oblasti savremenog kulturnog stvaralaštva i to kroz književnost, slikarstvo, fotografiju, muzički i scenski angažman, sa posebnim osvrtom na afirmaciju mladih u cilju održivosti i unapređenju postojećeg i kreiranju novog kulturnog života društvenih zajednica na Balkanu.