Počelo je tako nevažno,
jednog običnog utorka.
Dan je kroz osmeh tekao.
Svoje snove
sa žudnjom spajao.
Oči mi behu umivene, čiste.
Pogled uperen u svitanje.
Sunce je tog dana
grejalo žestoko.
Sve bilo je radosno,
samo ćutljiva ptica nije.
Na prozor naš ona je stala.
Sve je počelo tako nevažno…
Ja nasmejana, u tebe gledala.
Ti… Poput dželata noć razbio.
Doživljaji moji znojem umiveni…
Drhtali su često.
I noć je drhtala…
Jednog nevažnog jutra se rodih…
A…Mnoge noći umirala.
