Neki davni
uzdasi,
zaostali,
u grudima
sakriveni …
Misli su –
gospodarice….
U njima snovi
tobom opčinjeni…
U prste
se zapleli.
Ne daju moć
da im se oduprem…
Po sobi
prošlosti
tumaraju.
Obojene raznoliko.
Uz
tanane niti šetaju.
Razbacane svuda,
po licu
i staroj haljini…
Iz gluvog predela
dopiru,
mira mi ne daju…
Samo cvet
jedan,
iz žbuna ubrani.
Na tihom povetarcu,
suncem povijen,
poput
zlatne ptice –
Šapuće o ljubavi…!?



