fbpx
spot_img

Lorena Kujek- Determinacija zamrlosti

Ničim izazvana,
posrnuh iz nehaja.

S kojom namjerom Bog dopušta 
zanijemjelost pravedničkih usana?

Umjesto samrtničkog znoja, 
pustite da mi čelo oblije 
iskopani sadržaj rake,
nedovoljna razglabanja 
o slojevitosti pretrpljenih udaraca.

Pasijanskom si ustrajnošću izmolivši 
metamorfozu rastrgane umilnosti,
učas bijah zakovana za križ 
kolosalnih epigrama pobunjenja.

Iako se iz petnih žila 
opirah ataku razjarenoga krivotvoritelja junaštva,
ta je neuka hulja bezoblične mase 
skovala plan zaplijene trezorskih dobara,
posežući za pukim tlapnjama 
imponirajuće satisfakcije napuhnuto- poludjelog ega.

Predator se degradirajućim ponašanjem 
okomio na moju momentalnu separaciju 
od kršćanskih simbola 
trajne neprohodnosti duševnih perivoja,
uspješno me udaljivši od;
religioznom riječju prošaranih ambona glasništava,
euharistijskih prinošenja porculanske ljepote 
što bijaše pogažena krivovjerskim hulama.

Snuždeno ošamućena od puzanja 
iz rova bezbožničkih zaposjednuća tijela,
skrušenih dlanova zatražih upliv 
božanski- obrambenih verifikacija.

Čuvši moje usrdne vapaje, 
Bog me sačuvao od namijenjenoga skončavanja 
dodijeljene mi mladosti,
fokusirajući svestrani um 
ka razvijanju strategija 
natapanja isušenog tla književništva.

Odstranjena iz svoga prapočela;
poput malignog tumora,
obvezah se sagraditi mentalne ograde 
od roja naprasnih pošasti samoubojstva
koje me običavahu posjećivati 
za tegobnih, ponoćnih blještavila.

Modrikasta poprišta naručenih prolijevanja nevine krvi 
sručiše se na moja naga ramena, 
poimence istrgnuvši epopeje 
svesilne zapečaćenice tame,
čiji pseudonim nosim 
od minute neljubljenog oskvrnuća.

Nepomućena rasuđivanja,
razaznajem podmetnuti barut 
u sljepoočnicama vulgarnih prisiljavanja.

Na posmrtnoj su misi 
moja vezivna tkiva pronašli 
osamljena eshatološkim primjesama.

Jalovi mi prsti gotovo neizvedivo 
ostadoše svježe očuvani,
krepkošću vični peru,
urezavši krucijalni datum gubljenja 
nepovratnih, urođenih oplemenjivanja.

Zatrpane nozdrve huče 
žalosnim rapsodijama plovidbe Letom-
rijekom mitoloških zaborava.

Naježena gromoglasnim prasnućima 
djevojačkoga skeletona,
otpustih užad mrtvozorničkih pupova 
prokušanosti između simbola prinude 
i nizbrdice tromjesečnih zavjera.

Prenuvši se iz psihodeličnih snatrenja,
ne mogah izbrojiti 
vratolomne poljupce zatrovanih čuvstava.

Začudo, umuknuše i najusitnjenije 
ucjene nepoželjnog suživota-
pa iz takvih pobuda utekoh 
akceleracijom spasonosnog osvještavanja.

Priznanjem zvjerskog nasilja 
unutar naborane popudbine 
djevičanskih suspregnuća nagona,
uslijediše korozivne epizode depresivnog poremećaja-
stranom ličnošću natopljenih entiteta,
urešenih optuženičkim jarmom zabrazdanih umiranja.

Iako profesionalnom hipnozom prizivahu 
protjecanje hemoglobinskih sučeljavanja 
sa omraženim ubojicom nanesenog mi zla,
ne bijahu potrebito pronicljivi 
kako bi uočili zagaslu svjetiljku 
na humku, gdje leži ova-
ljubičasta hrpa stihovitih konstrukcija.

Moj se duh nastanio u svjetlosnom biću 
trivijalnih funkcija i bdije 
nad prokockanim zalihama daha,
dok trošni sat, usmjeren osveti zločinca-
užurbano otkucava, 
natječući se sa silama 
zagrobnih kazaljki istinitog ispovijedanja- 
miomirisnoj zemlji detoksikacijskih svojstava.

Svakojake bujice metaforičkih čimbenika 
pristižu grobu počivanja,
ali ne vide sučelice položen 
kapitel djevojačkih okliznuća 
o surovost muškarca prepredenih namjera,
notni zapis grohotnih ismijavanja, 
ispranih posredstvom onoga 
koji je dirigirao ispjevavanju ode 
mojim višestrukim smrtima.

Kraj ovozemaljskog disanja 
utjelovljen je u zatvoreni odlomak 
neizbrušenih erozija epiteta,
ali se ona, što živi posipana 
supstancom vlastitih umorstava-
uobličila u krijesnicu,
tik do običnog, drvenog križa
i ondje snuje o vinuću 
ka prostranstvima anđeoskih harmonija,
još uvijek opsidijanski prečista,
nedodirnuta užasima 
odnedavno završenog poglavlja.

Vi, preostali,
ne plačite za nečitko ocrtanim 
inicijalima okupatora spoznaja,
jednom će ionako prevagnuti 
oproštaj samoj sebi,
kad se obećana katastrofa obistini posvema.

 

Spomenik

Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.