Odmalena me prati
dijabolična utvara nepripadanja.
U zglobovima nosim
veličanstvenu tugu
i povremeno si pucam
između obrva
kako bi mi u međustaničnom prostoru
istekla emulzija
nedovoljnih karakteristika.
Oči mi jenjavaju
temperaturnim truljenjem zjenica,
svirepom akceleracijom
muteći lokve ustajalih percepcija.
Odavno me mračna omča guši
stežući prelomljen vrat
najnježnijom okrutnošću reminiscencije.
Omata me nerazmrsivo vreteno
dugogodišnjih paučina
iz čijih redova nema izlaza.
Dok očekujem
da me ponovno napustiš,
drhtim pritisnuta
grozničavim zvukovima
elemenata sumnje.
Sekunde se roje glasnom tišinom
nalikujući na istopljene sante leda
koje otkucavaju umjesto tvoga srca.
Stigao si nenadano,
noseći iznuđenu ispriku
i mirišući na katastrofalni kolaps.
Moje su trepavice zaplesale
krvavi pir raslojenosti,
prihvaćajući priliku
za mrvom ispunjenosti.
Usprkos vještoj elaboraciji predsvijesti
naslutih rasplitanje
naših enigmatičnosti.
Jer ipak,
na devastiranoj klackalici smrti
nije teško prevagnuti
pod kojim kutom propasti.
