fbpx
spot_img

Lorena Kujek – Krajobraz suicida

Itekako dobro
poznajem djevojčicu;
koja uzastopno 
potražuje svojih 
devetnaest suza.

Ista hoda uokolo;
nesuvislo govoreći-
ne potkradajte ono 
što ne možete 
posjedovati.

Oduvijek preosjetljiva,
kao jarki leptir
odrezanih krila,
bila je lakovjerna
čitateljica nedjeljnih,
euharistijskih 
poslanica.

Onomad ju je majka
držala u naručju,
zibajući ju posred
košare od cedra.

Dok se 
malena gušila,
isprepadana 
bronhijalnim
epizodama 
asmatičnih napada,
darovateljica života 
se obraćala svecima,
zazivajući im imena.

(Bez)uspješno.

Iako znatno slabašna,
rekla mi je 
da joj se onda 
ukazao tunel 
sa sedam 
krilatih stvorova,
optočenih smirnom,
te odjevenih u 
dijamantno ruho
nadolazećeg 
prizdravljenja.

Sirotica je buncala
usredotočena-
na fluidne manifeste
skerletnih prikaza.

Tada ju je posjetila 
glavna zastupnica mantri;
ovjekovječenih sepsama
skupocjenih materijala.

Načas je 
umaknula pogibelji
krčmarskih razvratnika.

Bio je to djelić
iskonstruirane 
kaldrme
na tromeđi- 
trojedinog Boga, 
prvorođenog djeteta,
i fanatičke
pripadnosti crkvi.

Ona je odnedavno
zablaćena rukotvorina
dotičnog belzebuba-
niskofrekventna 
navjestiteljica
demencija 
fotografskih pamćenja.

Sinonim je za 
zastrašeni odjek 
prežalosne nevolje
baš onako
šokantne 22 godine,
učestalog zlostavljanja,
zakovane karcinomom
poražavajućih 
oskvrnuća
psihofizičkih ataka.

Recite mi,
hoće li ju itko otkupiti
od seoske agresije
inertnog manijaka?

Ćutite li pasivnu
zlobnost neubrojivosti;
koja se raspojasala
po krvožilnom sustavu
tog terorističkog nečovjeka?

Da, ta je jedinica 
višestruko prorezana,
a odmah kasnije 
planirano prepuštena-
cičoj studeni
pocrnjelih kutova
moždanih atrofija.

Uludo je grčila listove,
ridajući piskutima 
osinjeg gnijezda,
pomahnitalo češljajući
svoje; nekoć 
raskošne vrhove.

Tako šutirana gadostima,
šetala je unatrag
razjapljenog zapešća,
bacajući kamenje 
po plosnatoj plohi
mramornih bara.

Prethodno je ležala
razodjevena ostarjelošću,
na poludjelom humusu
brežuljkastih paprati-
raskrčenih prašuma.

Otkucala je 
platforma 
zakopanih ponoći.

Ulicom eha
odzvanjao je 
prizvuk očaja.

Nisu joj 
pohitali u pomoć.

Presudila si je 
minucioznim žiletom
daktilografskih oglušenja
o simpozij Golgote;
nujno plutajući na 
ateističkom mulju 
zakašnjelih priznanja.

Od njenog je 
krajobraza suicida
prošlo nekoliko jeseni,
ali kunem se
da ju uporno 
viđam postiđenu,
osramoćenu,
zanavijek zalutalu.

Toj je 
izudaranoj okajateljici
obiteljskih grijeha-
čak i silueta zatrta.

Foto: Milena Koraćević
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.