Grozomoran vrisak tišine, porobio je sva dotadašnja shvaćanja.
U sekundi kad se empatična duša distancira od propadljivog tijela, opstanak postaje upitan. I usne stoje nepomične, prebirući jednolične hipoteze o postanku preminule ljubavi, bivajući razornije za zaintrigirane slušatelje. Promatrala sam ga kako se uzrujano vrti oko vlastite osi, utapajući neutemeljenibijes u grotlu rasipništva. Okružen lešinarima poroka, izmrvio je svoju preprodanu dušu, prepuštajući ju vjetrometini gubljenja stečenih kvaliteta. Što učiniti, ako djela bivaju prezrena, nastojanja zanemarena, a spasonosne namjere krivo protumačene? Pomoću kojih zakonitosti, ispravno razdijeliti zaluđenu potrebitost od sveudiljne opčinjenosti? Nemoć će ionako zauzeti svaku poru poetske nerazumnosti, učinivši da preopterećena razmišljanja dosegnu najuzvišnije razine otpuštanja nakupljenih toksina dodira. Kako se pomiriti s gubitkom prevoljenog utjelovljenja karizmatičnosti? Je li ovaj realizam samo labilna projekcija; neujednačeno izražene slabosti?
Naposljetku, kojim se čuvstvom vodi onaj- koji zanavijek odlazi?
