fbpx
spot_img

Lorena Kujek – Platforma „19 s“

Moje je ime 
platinasta Tuga
i ja sam jedva preživjela.

Izbjeglica sam
iz zatvora
zakržljalog
monstruma.

Prostrla sam se
tamninom
ustrašene
(ne)lomljivosti.

Kažu da nikad
nisu vidjeli
takvu fleksibilnost
žrtvovanja u duhu.

Naposljetku su me
sasvim prigodno prozvali-
blijedi leš koji je
razdragano oživio.

Večeras,
kao onda,
repetiram
nakupljene
simptome
posttraumatskog
stresnog
poremećaja.

Vrteći
mozgovne
statičnosti
neostvarivog
bijega,
oduzeto ležim na
bodljikavim iglama.

Krik
napukle sirene,
leluja stropom.

Oglašava se
sigurnosni alarm.

Krajičkom oka
opserviram
gdje perfidno pristiže
blagoslovljena smrt.

Na krvorođenom
odru zebnje,
dijagnonalnom piruetom
iskapam fosilne ostatke-
krajobraza prijašnje sebe.

Gmižem iluminativnom
ranjenošću pregiba.

Kakav prizor
učas zatičem?

Zarumenjene obraze
otete, pretučene
devetnaestogodišnjakinje.

Pernati jastuk
na kojem sam krvarila,
te pramen prirodno
smeđe kose
koji mi je iščupao,
dok se prejedao
mojim bojaznima.

Ugledala sam
neke mlake
procese adaptacije,
u šuštavoj paprati
vazdazelenih habitusa.

Rastačem se
neznanim načinima,
nadživljujući stigme
neviđene strahote.

Uporno se grozim one
djetinje nezaštićenosti,
što izvire
iz mojih šarenica;
koje drznik-
osam tisućljeća
stariji od Boga
naglo obeščašćuje.

Čak silovane
krošnje zbore
da su me patolozi
ekshumirali;
bez zvonjave
seciranih didaskalija.

Teatar li je
ova planeta!

Težeći
glomaznim trofejima
krucijalnog istinoljublja,
bivamo klicama ničega.

Dok se propitkujem
kako ga razotkriti,
izdanak istrijebljene časti
gori mi pod petama.

Zauzvrat dobivam
nekoliko sinkroniziranih
šamara, pljuvačku
natrulog zlostavljača,
uz oksidirani čavao
kojim me pribiva
na skamenjeni križ
nametnutih htijenja.

Potraživao je
da se raznesem,
kao slučajno
fiksirana bomba,
u razboru
nevinog skeleta.

Samo zato;
kako bi s ruljom
istomišljenika,
umobolno klicao
mojim zapomaganjima.

Bivala sam
šutana kao kliker
uslijed dječje igre,
nepoštovana-
javno ismijana,
od strane strogo
planiranog nauma
patološkog manijaka.

Da, moguće je
nenamjerno zamirati
milijardama puta.

Ne, nisam
odsutni trepet
vaših noćnih mora,
obrnuta Septuaginta,
ili krivo
prevedeni zapis
drevnih božanstava.

Dopustite mi
da se predstavim.

Moje je ime
platinasta Tuga
i ja sam jedva preživjela.

Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.