fbpx
spot_img

Katarina Branković Gajić: Neko je odneo crvene cipelice

Da li ću ikad saznati
Milo moje
Ko je odneo prve cipelice tvoje
Ko ti je kosu češljao juče
Ko ti je ogledalo sklonio
Da ne vidiš lepotu svoje duše
Da ne vidiš moje crte
Na tvome licu, jer…
Videćeš tada i moje suze…

Kada smo se izgubile?
I, da li ćemo se ikada pronaći
Bojim se da život ne prođe
Bojim se mraka kad dođe
Čekam na kapiji svojih nadanja
Tvoje kikice, crvene mašnice
Nestašne dokolenice
I mnogo nespretnih koraka…

A, vreme gazi bez naznaka
Iza sebe ostavih šumu stradanja
Dok ljubim tvoje crvene cipelice
U odajama svojih sećanja…

Čekati, nikad prestati neću
Snaga ljubavi u lavirintima traženja
Slama ograde, zidove izdâje
A, slutnja da nisi daleko
Osećam miris
Plave kosice tvoje…
Maleno…
Najdraže moje…

(Iz knjige „Vreme raspleta“)

– Za borbu protiv krađe dece, oduzimanja od roditelja, zabrana…

Katarina Branković Gajić
Katarina Branković Gajić
Književnica koja potiče iz stare beogradske književne porodice. Njene pesme, romani i dela u kulturi, govore više o njoj, nego bilo koji podaci iz administrativnih papira, te otuda i nema potrebe pisati o plaketama, poveljama i zahvalinicama koje je dobijala za širenje kulture i pisanje. Član UКS-a. Predsednik Кnjiževnog kluba „Skadarlijska boemija“ koji je osnovala i uspešno vodi godinama u Skadarliji u vidu okupljanja pisaca iz celog regiona i šire. Član je Društva Skadarlija i tako učestvuje u organizaciji skadarlijskih manifestacija. Organizator više humanitarnih akcija. Uvek je bila i ostala SVOJA.