fbpx
spot_img

Lorena Kujek – Smrtovanje

Nepronađeni se
ne mogu uskladiti.

S onu stranu
paralelnih svjetova,
ledena kiša
kristalno lije-
usred rovova.

Na usijanoj
ljestvici smrkavanja,
raspredam magiju naroda,
dok s drugih horizonata
otpočinje sveta misa.

Mističan logos ognja
uz predvečerje kasno,
jezgrovito brodi granama.

Unazađuje li me-
komičan fanatizam
svjetskih religija?

Ovaj ukop
svagdašnjosti;
uzorno remeti
deklarativne korelacije.

Primorana na samokontrolu,
deskripcijom pošumljavam
deformirane kanale razbora.

Kipim krotkošću.

Eterična krotkost vira,
šumi koračnicom
tašte apokalipse-
uz zujanje krinolina.

Iznova,
beznadno skončavam
o nerazmrsivom koncu
suludih insinuacija.

Smjelost
nervnih sonata-
riše plavičaste zvonike
svojim mrkim obrvama.

Sjećam se.

Htio je da prostrem
ljubičaste kose;
na ekscentrični humak
gdje slijeću
bezooki šišmiši.

Umjesto toga,
kao rješenje
detonirajućih nauma-
nametalo se
transcendentalno
usahnuće
u hladu bunila.

Nije me
mogao pojmiti.

Buktila sam
prapočetnom-
samokritičnošću
istočnog grijeha.

Šest mjeseci
nakon ničega.

Pejsaži
dekadentne svile-
i dalje raskošno
sutone crvenilom.

Rumeno
snatrenje reskosti,
granitnošću
sablažnjuje šikaru
stilskih ukrasa.

Opsjednuta
eteričnošću
preumiranja,
trajno si gulim
mediokritetsku kožu.

Njušim boj.

Odbljesak
kubističkog pomora,
taktilno drobi muk.

Isparavam aluzijom-
zapazivši malenu,
olfaktivnu pojedinost
iniciranog ponora.

Seciram potankosti.

Propanj ustreptalih čegrtuša
svojevremeno je krasio
naše poročne odaje.

Skriveni od
brdovitih krajolika;
odazivali smo se
na pseudonime-
zebnja i sujeta.

Povrh dozrelih distinkcija
umirale su nam
nedočekane zore;
baš poput one
slučajne, prvosvibanjske-
povrijeđenog ponosa
te okrenutih leđa.

Doživljavam deja vu
praiskonskog ništavila.

Kome se požaliti,
kad prasak
zaluđene divljine
uporno lunja visinama?

Molim se
da iščezne.

Deskriptivno buncam
ubačena u vihore
hologramskih utvara.

Tjeme mi golica
zamama omamljenih
personifikacija.

Onkraj
piromanskih pirueta,
sunovraćujem se
u komu-
vrhunaravnih
zaposjednuća.

Nasrtljivo me tlači
onaj metež
pritisnutih bremena;
što je piskutao kisikom
ljubavnih ugušenika.

Da, možda su
sve uvjerljive varke
pomalo neprohodne.

Prekasno smo
otkucali kraj,
prhnuvši obrnutim
svjetonazorima.

Što mi preostaje;
doli tustih praporaca
velebnog jada, ili pak,
slučajno bačene kletve
pustih mrazova?

Možda neki zalazak
mimoilaženja duhova,
minuće dvaju sfera,
otrgnuće od svoga bitka-
ovo smrtovanje zanavijeka.

Fred Rassouli
Slika: Fred Rassouli
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić
Lorena Vojtić (r. Kujek), rođena 31. 5. 1996. u Osijeku. Odrasla u Valpovačkoj Satnici, a trenutno živi s kćeri i suprugom u Osijeku. U djetinjstvu se bavila glumom, pjevanjem i crkvenim aktivnostima. Završila opću gimnaziju u Valpovu, i pohađala Pravni fakultet u Osijeku, smjer upravno pravo. Već dugi niz godina surađuje s brojnim portalima i književnim stranicama- na kojima redovno objavljuje svoje radove. Postigla je uspjeh i na Europskom festivalu poezije. Ozbiljnije piše od trećeg razreda srednje škole. Tematike koje dominiraju mojim stvaralaštvom su: život, ljubav, smrt, smisao postojanja i vjera, a sve je protkano nijansama gotike. Uglavnom pisala poeziju u prozi i misaone tekstove, a nije joj strana ni kratka priča. Osvojila je prvo mjesto u poeziji 2018., po izboru stranice Pisci i Književnost i bila među 5 najčitanijih autorica iste te godine. Na svojoj Facebook stranici NA KRILIMA SNOVA broji 20 000 čitatelja. Članica Hrvatskog književnog društva, Kulture snova i Antuna Ivanošića.