Teški neki i sumorni dani,
Savršeni za ispijanje gorke kafe;
Klin se klinom kažu izbija,
Pa nek’ ide dođavola sve.
Tupi pogled,
Koji uzalud pokušava prerezati
I najtanji magle sloj,
I traženje nekoga,
Tko odavno više nije moj,
Nit’ je ikad’ bio.
Dani za zakopčat’ jaknu,
A otkopčat’ svoje nemoći i uspomene;
Kad’ boli, nek’ boli me,
Cjeputka i kida do najsitnijeg atoma.
Nekima pomahnitali mazohista,
Što bez cilja ulicama tumara,
Drugima mali pjesnik, nježnih godina,
Koji velike tragove po papiru ostavlja.
A ustvari,
Ja samo sam mrvica u kosmosu,
Koja na plećima nosi svega ponešto;
Previše tragova prošlosti, premalo uzbuđenja.
Skrojeni dani u kojima dominiraju
Nesavršene, neskrojene duše što
Smještaj i sklonište u ljudskim
Oklopima traže.
Divnog li dana
Da ukaljam obraz zbog ludaka,
Što zemljom skakuću,
A misle da lete…
